Obrazovanje možemo definirati na različite načine, no sama esencija obrazovanja leži u činjenici da isto ima velik motivacijski utjecaj na ljudsko ponašanje i djelovanje te da predstavlja snažan društveni čimbenik i pokretač razvoja, zbog čega mu se na globalnoj razini pridaje sve veće značenje. S druge strane, u kontekstu apsurda suvremenog društva i ljudske prirode koja sve više odlazi u krajnost, obrazovanje se pretvara u svoju suprotnost, od sve manje mašte i kreativnosti, etičkih i moralnih vrijednosti, kognitivnog i emotivnog sazrijevanja, kao odsutnosti ključnog dijela obrazovanja pa sve do samog pojma civilizacije koja postaje dramatična utrka između katastrofe i obrazovanja, kako je to rekao H. G. Wells. Ako tome dodamo i negativan utjecaj društvenih mreža na mentalno zdravlje, a posljedično i na gubitak životne ravnoteže koja može dovesti i do odustajanja od daljnjeg obrazovanja te na prevrtljivo tržište rada kojem, zbog obrazovne inflacije ili „manije akademizacije” sve više nedostaje manualne radne snage, nećemo pogriješiti ako se poslužimo metaforom i kažemo da je otvorena pandorina kutija i da je zatvaranje iste još uvijek varljiva nada da će se puštene nevolje riješiti. Sve navedeno, važno je zbog sagledavanja šireg društvenog konteksta, kada se govori o povezanosti zdravlja i obrazovanja.
Činjenica je da ljudi s niskim prihodima često žive u područjima koje pred njih stavljaju brojne izazove koji utječu na njihovo zdravlje pa tako i manjak liječnika primarne zdravstvene zaštite i drugih zdravstvenih radnika, odnosno manjak kvalitete zdravstvenih usluga. Međutim, iako sve više istraživanja i dokaza pokazuje da su ljudi s nižom razinom obrazovanja tijekom svog života izloženi većem riziku lošijeg zdravlja i da postoji veća vjerojatnost da će ranije umrijeti, još uvijek se ne nude jasni i konačni odgovori na neka ključna pitanja izravne povezanosti između obrazovanja i zdravlja. Zato je, za sada realnije govoriti o sve prisutnijim zdravstvenim nejednakostima i obrazovanju, kao pokretaču mogućnosti i djelu rješenja za smanjenje razlika u zdravlju i poboljšanju dobrobiti, posebno za buduće generacije.
Nedvojbeno obrazovanje daje veću mogućnost boljeg zaposlenja s višim prihodima i boljim društvenim statusom (stope nezaposlenosti znatno su veće među onima s niskim stupnjem obrazovanja), osigurava kvalitetnije stanovanje i život u sigurnijem okolišu, na individualnoj razini omogućuje bolji pristup i korištenje informacija i usluga za održavanje i poboljšanje vlastitog zdravlja i zdravlja njihove obitelji te podiže razinu svijesti o potrebi sudjelovanja u preventivnim programima. Iako ne postoji jamstvo da će se to i dogoditi, uzimajući u obzir međugeneracijski prijenos siromaštva, obrazovanje zasigurno pruža priliku za promjenu socioekonomskog statusa, smanjujući na taj način vjerojatnost negativnih zdravstvenih ishoda.
U kontekstu društvenog ponašanja i stavova, obrazovanje igra ključnu ulogu u procesu socijalizacije, usvajanje navika, vještina i vrijednosti koje dovode do društvene suradnje i povećanja sudjelovanja u društvu. Veća je vjerojatnost da će to učiniti oni s višim stupnjem obrazovanja i pokazati veći interes za društveni angažman s ciljem sigurnijeg i zdravijeg društva. Obrazovanje može doprinijeti i psihološkom razvoju pojedinca pa tako ljudi s višim obrazovanjem iskazuju veći osjećaj za kontrolu nad svojim životima, što posljedično dovodi i boljeg zdravlja. Dokazi upućuju i na to da viša razina obrazovanja sa sobom nosi i veću odgovornost za vlastito zdravlje, odnosno manju mogućnost usvajanja nezdravog ponašanja, poput tjelesne aktivnosti, prehrane, pušenja i spolne aktivnosti. Ako, ilustracije radi pogledamo podatke o pismenosti i obrazovanju prema posljednjem popisu stanovništva u Hrvatskoj, isti govore kako je među stanovništvom starijim od 15 godina veliki postotak onih koji imaju samo završenu osnovnu školi (30,8 %,) ovi pokazatelji, u navedenom kontekstu nisu dobri.
Ako povučemo paralelu između pokazatelja stope rizika od siromaštva u Hrvatskoj prema dobi do 17 godina koja je u 2021. iznosila 17,1 posto i obrazovanja, tada treba razumjeti i zašto djeca i mladi iz obitelji s niskim primanjima ili primanja socijalne pomoći imaju i lošiji akademski pristup. Činjenica je da siromaštvo pogoršava postojeće nejednakosti i da djeca iz siromašnijih sredina imaju slabiji pristup tehnologiji, da si teško mogu priuštiti potrebne stvari, što znači da već u školu kreću u nepovoljnijem položaju. S takvim početkom ili sadašnjošću puno teže će u budućnosti razviti svoje potencijale i ostvariti svoje interese, što izaziva stres, posebno u situacijama kada je obrazovno postignuće nekome važno. Ili ako ćemo citirati John F. Kennedya: „Dijete s nedostatkom obrazovanja je izgubljeno dijete.” I sami roditelji koji su nerijetko na margini društva teže će ostvariti odnos s prosvjetnim radnicima, jer svidjelo se to nama ili ne, a i dokazano je kroz neka istraživanja društvena klasa utječe na odnose. Kada se ovakva polazišna točka roditelja proteže u budućnost kroz djecu, čiji izbori su znatno suženi i kada ovise o javnoj politici koja bi trebala osigurati pristup obrazovanju i zdravstvenoj skrbi, tada govorimo o međugeneracijskom prijenosu siromaštva, odnosno transgeneracijskom prijenosu traume na drugu ili treću generaciju i tada je i više nego razvidna važnost pristupa problemu te edukaciji javnosti, kao temeljnom uvjetu postojanja i opstanka ljudske zajednice. Važno je napomenuti i da je zdravstvena kriza COVID-19 povećala pritisak na obitelji s niskim primanjima, u kontekstu pristupa tehnologiji te nedostatku prostora za učenje. I samo istraživanje Europskog statističkog ureda o prihodima siromašnih i utjecaju obiteljskog nasljeđa na njihov život potvrđuje navedeno, odnosno pokazuje da djeca slabije obrazovanih roditelja u Hrvatskoj imaju tri i pol puta veću vjerojatnost da će, kad odrastu, živjeti u siromaštvu u odnosu na vršnjake čiji su roditelji fakultetski obrazovani. Prosječna stopa rizika od siromaštva u EU kod osoba čiji su roditelji imali nisku razinu obrazovanja iznosila je 20,3%, dok je za one čiji su roditelji imali srednju razinu obrazovanja bila 12%, a kod visokoobrazovanih roditelja 8,6%. U Hrvatskoj su te brojke nešto povoljnije od prosjeka i iznose 18 posto za nisko obrazovane, 10 posto za srednje i 5 posto za odraslu djecu visokoobrazovanih roditelja. A sada već znamo da ovakva slika znači slabije obrazovanje, a posljedično i nejednakost u zdravlju i ugrožavanje samog zdravlja pojedinca i cjelokupnog društva.
Škola je ta koja ima ključnu ulogu u promicanju važnosti obrazovanja i zdravlja, odnosno ponašanja i stavova, a javna politika je ta koja mora imati sluha u svojim intervencijama. Pružanjem znanja, i vještina omogućuje se djeci i mladim ljudima da donose ispravne odluke o svom zdravlju te da razvijaju i druge vrijednosti, od odgovornosti prema sebi i drugima, humanosti, empatičnosti i solidarnosti, do nikad aktualnijih tema i vrijednosti očuvanja prirode i okoliša. Govorimo, zapravo o zdravstvenoj pismenosti i usmjeravanju djece i mladih, ali i odraslih u njihovoj okolini prema usvajanju navika pravilne prehrane i tjelesne aktivnosti te osvještavanje važnosti očuvanja tjelesnoga i mentalnoga zdravlja te spolno odgovornoga ponašanja.
Zdravstvena pismenost je od interesa za sve koji su uključeni u promicanje i zaštitu zdravlja, prevenciju bolesti i rani pregled, zdravstvenu skrb i održavanje te kreiranje politike. Vještine zdravstvene pismenosti potrebne su za dijalog i raspravu, čitanje zdravstvenih informacija, korištenje medicinskih alata za osobnu ili obiteljsku zdravstvenu skrb ili sudjelovanje oko zdravstvenih ili ekoloških pitanja. Ograničena zdravstvena pismenost povezana je s povećanim troškovima zdravstvene skrbi, veće stope hospitalizacije i većeg korištenja zdravstvenih usluga. Stoga su intervencije u ranoj dobi posebno važne za oslobađanje obrazovnog potencijala djece iz ugroženih područja, uključujući podršku tijekom školovanja i prilike za cjeloživotno učenje. Provedbom nacionalnog projekta „Živjeti zdravo” hrvatska javnost će se se pokušati senzibilizirati i educirati o potrebi očuvanja zdravlja i usvajanja zdravih životnih navika, čime se može doprinijeti smanjenju obolijevanja od kroničnih nezaraznih bolesti koje su uzrok više od tri četvrtina smrti u Hrvatskoj. Hoće li se projekt „Živjeti zdravo koji se sastoji se od pet elemenata: Zdravstveno obrazovanje, Zdravlje i tjelesna aktivnost, Zdravlje i prehrana, Zdravlje i radno mjesto i Zdravlje i okoliš, pokazati učinkovitim, pokazat će vrijeme, jer u obzir treba uzeti i sagledavanje šireg društvenog konteksta, stalnih promjena i izazova na globalnoj razini, kako je već naglašeno na samom početku teksta. Ako se iz vidokruga ispuste kretanja, uzroci i posljedice, ako se ne poduzmu adekvatne mjere u sprječavanju siromaštva, socijalne isključenosti i diskriminacije koje ne dopuštaju ni pravilnu prehranu ni radno mjesto s višim prihodima ni zdravo okruženje, učinci, zasigurno neće biti dobri.
Obrazovanje je pokretač mogućnosti, ali i uzročnik zdravstvene nejednakosti i vlade bi trebale to imati na umu kod svojih intervencija i politika. Razumijevanje načina na koji obrazovanje utječe na zdravlje zajednica ključno je za javno zdravstvene stručnjake i ostale aktere u društvu koji su povezani sa zdravljem.
Piše: Snježana Nemec/Demos media
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
