Liječnik i doktor znanosti Pero Zanchi, s gotovo četiri desetljeća medicinskog iskustva stečenog u Hrvatskoj, Švicarskoj, Sloveniji i Austriji, javno je komentirao okolnosti smrti Kristiana Josipa Periša u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru. U svojoj objavi iznio je niz ozbiljnih primjedbi na postupanje zdravstvenog osoblja, uvjete u kojima je pacijent bio fizički sputan te postupke liječničkog nadzora i bolničke uprave.
Zanchi posebno upozorava na moguće posljedice istodobne primjene sedativnih lijekova, fizičkog pritiska na prsni koš i prekrivanja dišnih putova. Prema njegovoj ocjeni, takva kombinacija može ozbiljno ugroziti disanje i rad srca, osobito kod pacijenta kojem su prethodno primijenjeni lijekovi sa sedativnim učinkom.
U svojoj analizi problematizira i uvjete u kojima se provodilo sputavanje. Tvrdi da prostorija nije bila odgovarajuće opremljena za zbrinjavanje akutnih psihijatrijskih stanja te upozorava na navodne nedostatke u praćenju vitalnih funkcija, dostupnosti opreme za hitnu intervenciju i postupcima reanimacije.
Posebno se osvrnuo na postupanje liječnice tijekom sputavanja, tvrdeći da pacijentu nije bio osiguran odgovarajući neposredni medicinski nadzor. Također postavlja pitanje odgovornosti uprave bolnice, osobito zbog vremenskog razmaka između Periševe smrti i pregleda snimki nadzornih kamera.
Zanchi pritom ističe svoje dugogodišnje iskustvo rada u zdravstvenim sustavima Slovenije, Austrije i Švicarske. Navodi kako bi postupanje s pacijentima u akutnim psihijatrijskim krizama trebalo uključivati posebno opremljene prostorije, kontinuirani nadzor, educirane timove i redovitu stručnu superviziju.
Prema njegovu mišljenju, slučaj Kristiana Periša ne otvara samo pitanje individualne odgovornosti zdravstvenih djelatnika nego i odgovornosti bolničke uprave, nadležnog ministarstva i stručnih komora.
Riječ je o Zanchijevim stručnim ocjenama i tvrdnjama iz javne objave, a ne o konačno utvrđenim zaključcima o uzroku smrti ili odgovornosti pojedinih osoba. O tim pitanjima odlučuju nadležna istražna i pravosudna tijela.
Objavu dr. Pere Zanchija prenosimo u cijelosti:
“Svi mi imamo djecu, unuke, nećake – mlade ljude koji se u današnjem svijetu sve češće susreću s teškim duševnim krizama i stanjima poput graničnog poremećaja ličnosti (BPD). Kada roditelj u trenutku takve krize donese onu najtežu odluku i pozove hitnu službu, on to čini s jednim jedinim ciljem: da mu dijete spase i zaštite. Danas se svaki roditelj u ovoj zemlji s pravom trese od pomisli što njegovo dijete može doživjeti iza zatvorenih vrata ustanove koja bi trebala biti utočište.
A što sada? Tko će se od roditelja u Hrvatskoj nakon ovoga više usuditi prijaviti svoje dijete u akutnom ispadu? Ljudi su u strahu da će umjesto liječničke pomoći i empatije njihova djeca dobiti batine, vezivanje bez nadzora i gušenje.
Jankomir je referentna ustanova za akutnu psihijatriju, a pojedinosti koje su izašle u javnost pokazuju zastrašujuću razinu needuciranosti, neopremljenosti i sloma temeljnih kliničkih protokola:
• Neadekvatna prostorija bez osnovne opreme: Umjesto namjenske, jednokrevetne sobe za intenzivnu psihijatrijsku skrb (sa specijaliziranim krevetom učvršćenim za pod, centralnim dovodom kisika, monitoringom vitalnih funkcija i reanimacijskim setom u neposrednom predprostoru), mjere prisile provodile su se u običnoj dvokrevetnoj bolničkoj sobi bez ikakvog monitoringa i hitne opreme.
• Fizičko nasilje umjesto medicinskog obuzdavanja: Umjesto sigurnih tehnika sputavanja, na vezanom se pacijentu primjenjivala brutalna sila – zadavani su izravni udarci šakom u prsa i glavu (što je dovelo do prijeloma rebara i prsne kosti za života), dok je više osoba svojom težinom klečalo na krevetu i pritiskalo mu prsni koš uz držanje jastuka preko lica i dišnih putova.
• Smrtonosna farmakološka i mehanička kombinacija: Pacijentu je intramuskularno apliciran snažan sedativni koktel (haloperidol, promazin, diazepam) koji sam po sebi deprimira disanje i rad srca. Istodobno gnječenje prsnog koša i opstrukcija disanja jastukom na tako sediranoj osobi predstavlja izravan recept za gušenje i kardiorespiratorni arest.
• Potpuni izostanak liječničkog nadzora: Tijekom primjene mjera prisile liječnica nije stajala uz glavu pacijenta niti kontrolirala vitalne funkcije i prohodnost dišnog puta, već se nalazila na distanci, a potom u ključnim trenucima pritiska na tijelo i glavu u potpunosti napustila prostoriju.
• Izostanak venskog puta od samog početka i kaotična reanimacija: Kod svakog fiksiranog i snažno sediranog pacijenta osnovno je kliničko pravilo uspostaviti siguran venski put odmah pri ulasku i početku postupka, kako za kontroliranu terapiju, tako i za hitnu intervenciju u slučaju komplikacija. Ovdje venski put uopće nije bio osiguran. Kada je pacijent prestao davati znakove života, započeta je vanjska masaža srca u potpuno neprihvatljivim uvjetima – na pacijentu čiji su ekstremiteti i dalje bili čvrsto vezani remenjem, na mekom bolničkom madracu bez tvrde podloge, bez prisutnog liječnika, bez defibrilatora u sobi i bez otvorenog venskog puta za hitnu primjenu lijekova.
• Uloga uprave i ravnateljice: Jednako je porazna reakcija vrha bolnice. Činjenica da ravnateljica 14 dana nakon iznenadne smrti mladog čovjeka nije pregledala snimke nadzornih kamera (već je organizirala grupe podrške osoblju), a potom je u službenom izvješću iznijela tvrdnje koje su u izravnoj suprotnosti s onim što se vidi na snimci i u obdukcijskom nalazu, predstavlja grubo narušavanje povjerenja u struku i pokušaj relativiziranja odgovornosti.
Nakon 24 godine rada u Sloveniji i Austriji, uz iskustvo iz Švicarske, mogu izravno reći Ministarstvu zdravstva, Vladi i stručnim komorama kako se to radi u uređenoj Europi:
- Namjenski opremljene jedinice za akutna stanja: Fiksacija se provodi isključivo u jednokrevetnim, sigurno dizajniranim prostorijama s ugrađenim kisikom, pulsnom oksimetrijom, EKG nadzorom i opremom za reanimaciju dostupnom unutar nekoliko sekundi.
- Strogo educirani deeskalacijski timovi i liječnički nadzor: Osoblje prolazi kontinuirane treninge verbalne deeskalacije i sigurnih tehnika obuzdavanja bez nanošenja boli, a svaka mjera sputavanja je vremenski strogo ograničena i provodi se pod neprekidnim nadzorom liječnika uz glavu pacijenta.
- Redoviti psihološki filtri i vanjska supervizija: Osoblje ima obveznu, redovitu vanjsku superviziju kako bi se spriječilo izgaranje (burnout) i dehumanizacija pacijenata, uz periodičke psihometrijske provjere spremnosti za rad na odjelima visoke prisile.
Ovdje nije zakazalo samo nekoliko pojedinaca u jednoj smjeni. Zakazali su uprava, Ministarstvo, komore i sustav koji desetljećima štedi na edukaciji, opremi, kadru i preventivnoj kontroli. Odgovornost je na vrhu države i struke. Naša djeca zaslužuju liječenje, dostojanstvo i sigurnost, a ne strah od onih koji su položili prisegu da će ih štititi., napisao je Zanchi