Piše: M.S.
Pobjeda Studentske liste na parlamentarnim izborima u Srbiji nedvojbeno je velik politički potres, ali povijest te države upozorava da rušenje jednog političkog sustava ne znači nužno i njegov kraj. Srbija je već jednom slavila odlazak čovjeka za kojeg se činilo da je politički nedodirljiv. Slobodan Milošević izgubio je vlast 2000. godine, no političke strukture koje su godinama održavale njegov režim nisu nestale. Naprotiv, preživjele su, prilagodile se i postupno se vratile na vlast.
Demokratska opozicija Srbije, predvođena Vojislavom Koštunicom i Zoranom Đinđićem, okupila je različite političke opcije oko jednog zajedničkog cilja – rušenja Miloševića. Kada je taj cilj ostvaren, na površinu su isplivale sve ideološke, programske i osobne razlike koje je zajednički protivnik dotad uspješno prikrivao.
Ubojstvo Zorana Đinđića 2003. godine dodatno je oslabilo reformske snage, a već 2004. manjinska Koštuničina vlada oslanjala se na podršku Socijalističke partije Srbije, stranke tada već haaškog optuženika Slobodana Miloševića. Četiri godine poslije SPS se i formalno vratio u izvršnu vlast, ovaj put u koaliciji s Demokratima.
Drugim riječima, oni koji su bili politički poraženi nisu bili i trajno eliminirani iz političkog života.
Danas Studentska lista u mnogočemu podsjeća na nekadašnji DOS. Riječ je o heterogenom pokretu koji je okupio različite društvene skupine, svjetonazore i političke interese, prvenstveno oko borbe protiv korupcije, kriminala i autoritarnog načina upravljanja državom. Slične ciljeve zagovarao je i Đinđić.
No, jedno je pobijediti režim, a sasvim drugo upravljati državom nakon njegova pada. Studentska lista, prema izbornim rezultatima, ima parlamentarnu većinu, što joj daje znatno povoljniji početni položaj od mnogih ranijih reformskih koalicija. Ipak, izborna matematika ne jamči političku homogenost.
Tu dolazimo do Aleksandra Vučića.
Njegovo brzo priznanje poraza može se tumačiti kao prihvaćanje demokratske volje birača, ali bilo bi politički naivno unaprijed isključiti mogućnost da Vučić već razmišlja o povratku. Njegov nastup nakon izbora otvara prostor i za pretpostavku da bi u budućnosti mogao graditi političku sliku nepravedno odbačenog državnika.
Jer Vučić vrlo dobro poznaje političku povijest Srbije. Zna da se heterogeni pokreti najlakše okupljaju protiv zajedničkog neprijatelja, ali da njihovo jedinstvo dolazi na ozbiljnu kušnju kada treba dijeliti odgovornost, donositi nepopularne odluke i provoditi reforme.
Ako nova vlast zapne u međusobnim sukobima, gospodarskim problemima ili neispunjenim obećanjima, SNS će imati priliku ponovno se predstaviti kao jamac stabilnosti. Vučiću tada možda neće trebati ništa više od vremena, strpljenja i tuđih političkih pogrešaka.
Naravno, to ne znači da je povratak SNS-a neizbježan. Studentska lista ima priliku dokazati da je sposobna stvoriti stabilne institucije i provesti promjene koje nadilaze smjenu jedne političke garniture.
Ipak, povijest Srbije šalje ozbiljno upozorenje. Milošević je otišao, ali se njegova stranka vratila. Đinđićeve reforme nisu uspjele spriječiti povratak starih političkih struktura, a naposljetku je 2012. vlast preuzeo SNS.
Zato najveći izazov Studentske liste možda neće biti Vučić, nego vlastita sposobnost da očuva jedinstvo i reformira sustav koji je naslijedila.
Vučić je izgubio izbore. Hoće li izgubiti i političku budućnost, ponajprije će ovisiti o onima koji su ga pobijedili.