Kako smo jutros izvještavali, saborski zastupnik Domovinskog pokreta Josip Dabro u Hrvatskom saboru održao je govor u kojem se oštro osvrnuo na aktualne političke i društvene prijepore, posebno na događaje u Splitu povezane s pripadnicima Torcide, odnos hrvatske politike prema totalitarnim režimima te pitanje povijesnog identiteta i nacionalnog dostojanstva.
Dabro je pritom otvorio niz osjetljivih pitanja o odnosu prema žrtvama komunističkog režima, veličanju totalitarnih ideologija i, kako smatra, dvostrukim kriterijima u hrvatskom političkom i javnom prostoru. Posebno je naglasio potrebu očuvanja pobjedničkog duha hrvatskog naroda i nasljeđa prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, upozoravajući na ono što smatra pokušajima nametanja kolektivne krivnje hrvatskom narodu zbog postupaka pojedinaca.
Jedan od najvažnijih dijelova njegova istupa bio je prijedlog pokretanja inicijative za održavanje državnog referenduma o kriminalizaciji jugoslavenskog komunizma, fašizma i nacizma te drugih ideologija i političkih programa koje Dabro smatra neprijateljskima prema hrvatskom narodu. Prema njegovu prijedlogu, referendum bi se održao 19. svibnja 2027. godine, na obljetnicu referenduma o hrvatskoj samostalnosti.
Portal Hrvatska uživo u posjedu je cjelovitog, izvornog teksta govora Josipa Dabre, koji zbog odredbi Poslovnika Hrvatskoga sabora i propisanog vremenskog ograničenja zastupničkog izlaganja nije mogao biti pročitan u cijelosti.
“Kolegice i kolege,
hrvatski narode,
što mi to radimo?
Što smo mi, tko smo mi?
U što smo mi to, svi mi ovdje u zakonodavnom domu hrvatskog naroda, pretvorili našu politiku?
Našu javnost?
Našu državu?
Godine 2016., pred predsjednicom Republike Kolindom Grabar-Kitarović, Nikola Štedul je, primajući odlikovanje, izgovorio:
„Ja se ne osjećam žrtvom, ja sam pobjednik, pripadam pobjedničkom hrvatskom narodu!”
Jesmo li mi danas istinski sljedbenici te poruke, slijedimo li dostojno ideale prvih slobodnih izbora, referenduma o samostalnosti, odluke o nezavisnosti i olujne pobjede nad srpskim agresorom?
Gdje nam je nestao Tuđman pobjednik?
Jesmo li danas dostojni baštinici hrvatskih junaka u Oluji, koje slavimo Danom pobjede i zahvalnosti?
Baštinimo li obranu hrvatskog naroda u BiH pred srpskom, pa muslimansko-bošnjačkom agresijom?
Mi danas, nakon događaja u Splitu, gledamo sotonizaciju hrvatske mladeži zbog uistinu ružnih uzvika i pjesama, proglašavamo to najtežom prijetnjom našoj državi i našemu međunarodnom ugledu.
Kad su u povijesti i koga ubile pjesme?
Zar netko stvarno misli da nam međunarodnom ugledu doprinosi tzv. antifašizam koji nitko u Europi više ni ne spominje, da nam se ljudi dive zbog ulica i trgova maršala Tita, prepoznatog globalnog ubojice, zločinca, komunističkog diktatora, zar netko misli da nas ljudi u Europi poštuju zbog suza koje retorički ronimo nad sudbinom drugih naroda i prednjačimo u tome, a zanemarujemo masakr našega naroda i veličamo režim koji je to uradio dnevno marširajući pod njegovom simbolikom diljem zemlje?
Ljudi koji drže do sebe i kojima je istinski zanimljiva Hrvatska nam se smiju zbog toga.
Zašto bi nekome izvan Hrvatske bilo moralno neprihvatljivo veličanje Hitlera u zemlji i državi koja javno predstavlja službeno prezreni i odbačeni titoizam i komunizam svojom demokratskom kulturom i svojim temeljima, iako smo kao narod platili strahovitu cijenu oslobađajući se iz Titovih i srpskih okova pred tim svijetom unazad trideset i pet godina?
Prestanimo lagati našemu narodu.
Nitko nam više ne vjeruje.
Mi se od pobjede na prvim slobodnim izborima branimo od svih vrsta optužbi i agresije, zanemarujući to što smo preživjeli i što kao narod pamtimo, a nasilje i pritisci postaju sve veći što se više branimo. Branili smo se od optužbi da smo nacisti i fašisti dok su srpske i jugoslavenske nacističke horde pred očima cijeloga svijeta masakrirale Vukovar i Dubrovnik, branimo se i danas od optužbi s istih adresa.
Kome se mi dokazujemo?
Kome dugujemo?
Mi stalno nekome, a posebno sljedbenicima programa uništenja našega naroda, dokazujemo da smo dobri.
Dokazujemo Europi da smo Europljani, svijetu da smo kulturan i pristojan narod, dokazujemo Srbiji, Pupovcu i bivšim visoko pozicioniranim protagonistima zločinačkog komunističkog režima, da nismo ustaše, dokazujemo Bošnjacima da nismo zločinci.
Do kada?
Kamo to vodi?
Jesmo li obranili svoju slobodu i svoj opstanak 1991. godine pišući pisma i dajući izjave da smo dobri, ili smo pobjeđivali zato što smo bili – snažni i hrabri?
Nikada u povijesti ni najružnija pjesma nije nikoga ubila, nikada ni najružnije riječi nisu bile smrtonosne, nikada se galamom i vikom nije uništavalo i ugrožavalo narode.
Ni ljude.
Ubijali su režimi.
Režimi i države bili su i ostale prijetnje narodima.
Nakon Splita se nameće povijesna odgovornost hrvatskom narodu, a Splitu i hrvatskoj mladosti sotonska stigma, zbog ružne pjesme grupe navijača. Mi mirno gledamo kako tu odgovornost zahtijevaju i nastoje nametnuti otvoreni zagovornici jugoslavensko-komunističke industrije smrti iz 1945., zatim nezapamćenog progona i torture nad našim narodom do 1990., a poslije toga nastavkom srpsko-jugoslavenske te bošnjačko-muslimanske industrije smrti u Hrvatskoj i BiH.
I što mi radimo?
Pravdamo im se.
Nema u tome ništa pobjedničkog.
Nema ni časnog.
Nema ni europskog, ni kršćanskog.
Pitamo li se mi zašto je odmah nakon priznanja Republike Hrvatske u Hrvatskoj nakon više od dvadeset godina ponovo uskrsnula antifašistička organizacija?
Protiv koga se trebao boriti taj antifašizam?
Jasno je kao dan, protiv hrvatskog prava na državu!
Upućuje li to, a moralo bi, na namjeru sustavne proizvodnje umjetnog fašizma i nastavka kriminalizacije hrvatskog naroda?
Upućuje li to, a moralo bi, na prostor, ciljeve i namjere neprijateljskih snaga za djelovanje u njedrima našega naroda, kojima će se latentno pritiskati naša sloboda, čast i dostojanstvo, prisiljavajući nas da se branimo i da se dokazujemo nedostojnima?
Misli li netko da svastika na poljudskom travnjaku pred stotinama milijuna televizijskih gledatelja i ovi pozivi Hitleru nemaju istu autorsku pozadinu?
Tko se usuđuje staviti ruku u vatru da to nije isti neprijateljski rukopis duboko ucjepljenih agentura u našoj zemlji?
Treba li dokazivati nekome da je kukasti križ i zazivanje Hitlera pokušaj prijevoda unutarnjih optužbi tzv. antifašista, za ustašku opasnost i nekakav hrvatski fašizam, koje svijet ne poznaje i ne razumije, na globalni jezik kojim se po jugoslavenskoj i srpskoj matrici kriminalizira hrvatski narod i naša suvremena država?
Pitamo li se mi ikada zašto su se, dok smo bili pod okupacijom najednom pojavile prokomunističke i projugoslavenske mirovne inicijative, globalističke i ljevičarske inicijative i istražitelji zločina na hrvatskoj obrambenoj strani, a nije ih bilo dok su gorjeli Vukovar, Dubrovnik, Škabrnja, Šibenik, Zadar, Osijek, Vinkovci, Slavonski Brod, Zadar, Gospić ili Split?
Kako to da se Vesna Teršelič i Documenta ukazala odmah nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i uz nastanak nove antifašističke organizacije koju je i Komunistička partija zabranila godinama unazad u Jugoslaviji?
Kakav su mir željeli i kakvu su pravdu nudili ti ljudi?
Pitamo li se mi ikada zašto prihvaćamo laž da je današnja država uspostavljena na antifašizmu, da je Hrvatskoj u interesu zagovarati međunarodni poredak uspostavljen 1945. godine, da je antifašizam temelj ustavnog poretka, a afirmacija prava protagonista zla protiv hrvatskog naroda, vrhunac demokracije i europejstva?
Sva ta polazišta i laži su izravna negacija temelja naše državnosti i naše slobode.
Previše podcjenjujemo hrvatski narod i razum naših ljudi.
Pitamo li se ikada, a posebno nakon Splita i histerije zbog pjesama i poruka navijača, zašto se hrvatski narod prisiljava na neusporedivo veće državno poštovanje žrtava, stvarnih i lažnih žrtava ostalih naroda i pripadnika manjina u Hrvatskoj, nego na poštivanje svojih žrtava, svojih stradanja i svoje povijesti. Kako je moguće da nam je službeno važnija sudbina tuđe, nego naše djece?
Jesmo li mi normalni?
Tko bi to sebi još dopustio!?
Nameće nam se i mirno to prihvaćamo, da je komunističko-jugoslavenska pseudohistoričarska dogma važnija od svega što vidimo i znamo, od svih saznanja, tisuća konkretnih stratišta i desetaka tisuća ostataka naših ljudi u tim stratištima.
Moralne obrasce zbog pjesama nam dijele otvoreni sljedbenici politika i režima, koji su pobili stotine tisuća naših sunarodnjaka i milijune rastjerali.
To svi pamtimo s kraja XX. stoljeća, još tragamo za žrtvama toga zla.
Iza povijesnih i epohalnih optužbi i kleveta hrvatskog naroda za masovna ubojstva i genocide nema ostataka žrtava, nema ili vrlo rijetko ima čvrstih i objektivnih materijalnih dokaza, koriste se samo izvori neprijateljske i zločinačke politike i režima.
I to mirno gledamo, a imamo državu.
Usprkos zdravom razumu i svim strašnim iskustvima, mi smo kao država sve to legalizirali, nerijetko i prihvatili kao uzor i moralni obrazac.
Iza hrvatskog stradanja i od industrije smrti pobjednika Drugoga svjetskog rata, poraženih 1990. godine političkom voljom naroda i padom toga međunarodnog poretka, ostala su vidljiva, dokazana i jeziva stratišta s tisućama posmrtnih ostataka hrvatske djece, mladeži, muževa i žena, starica i staraca.
Pitamo li se mi ikada u što smo to mi pretvorili ideale mladića, koji su s oznakom ZDS ili drugim hrvatskim oznakama, stajali nasuprot smrti koja je nosila zvijezdu petokraku, četničku kokardu ili ljiljane muslimanske Armije, kad dopuštamo da se splitskoj mladeži i hrvatskom narodu s tih neprijateljskih pozicija prijeti našom državom, a od nas očekuje bespogovorna potpora pod prijetnjom da nas se proglasi fašistima?
Zar s tih pozicija netko misli educirati hrvatsku mladež i koriti ih zbog ružnih postupaka?
Pitamo li se dok se zgražamo nad ružnim povicima o legendarnoj židovskoj djevojčici Ani Frank, kako to da je u Hrvatskoj, neposredno obranjenoj od srpskog nacizma, službeni autor pod okriljem države i uz državnu potporu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu postavio uz fotografiju Ane Frank, malu Aleksandru Zec, uz objašnjenje za posjetitelje da su to žrtve totalitarnih i fašističkih režima?
Kojih totalitarnih režima!?
Misli li netko da to ljudi ne primjećuju, da je ta ružna izdajnička usporedba slučajnost, da je ta usporedba manje opasna za hrvatski narod i državnu samosvijest od ružnih uzvika grupe mladića na ulicama Splita i da će nam ta kampanja iz srca Hrvatske protiv našega naroda, doprinijeti ugledu u svijetu?
Prestanimo lagati narodu i sami sebi!
Nije na toj izložbi uz Anu Frank bilo nijedne pletenice iz Hude jame, ni jednoga djeteta iz Slavonskog Broda, niti iz Križančeva sela u BiH.
A moralo je biti, jer su to žrtve totalitarnih režima.
Je li se netko pitao kamo vodi ta kulturna politika i politika tadašnjeg ministra obrazovanja Željka Jovanovića, koji je naložio školama edukativnu posjet toj izložbi?
Takva politika nije nestala ni danas.
Pitamo li se mi kakve su to politike hrvatskog ministarstva znanosti i obrazovanja i hrvatske države u višedesetljetnom kontinuitetu, koje, pod krinkom autonomije sveučilišta, toleriraju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ili na Fakultetu političkih znanosti, demonstracije civilizacijskog zla s isticanjem Oktobarske revolucije koja je svijetu ostavila desetke milijuna pobijenih ljudi, gdje se i danas javno održavaju programi i pozivi na aktivističku edukaciju na izvorima toga zla skrivenog pod pojmom marksizma? Trebamo li javno štovati Staljina, uz Hitlera najvećega ubojicu u povijesti, zato što je bio pobjednik Drugoga svjetskog rata!?
Tko to s tih pozicija onda ima pravo osuđivati uzvike odobravanja Hitleru ili afirmaciju genocida nad Židovima?
Zašto bi Hitler bio neprihvatljiviji hrvatskom narodu od Josipa Broza Tita!?
Titov rukopis je neusporedivo strašniji i zlokobniji.
Prestanimo biti licemjerni.
Tito je zločinac kao i Hitler, samo s manjim globalnim rukopisom smrti, jer nije imao moć kao Hitler.
Nikako ne bi smjeli zagovornici Tita u Hrvatskoj kroz tzv. antifašizam ili pod krinkom lažne demokracije izgovoriti ni riječi prijekora splitskoj mladeži, morali bi šutjeti kao mumije, a upravo oni i Pupovac zazivaju obračun s nepostojećim fašizmom u Hrvatskoj, zbog gluposti ili obavještajne podvale u Splitu.
Da pitamo hrvatski narod o moralnoj pozvanosti kritike splitskoj hrvatskoj mladeži s tih pozicija?
Otkud bilo kome pravo danas od hrvatskog naroda očekivati empatiju, pijetet prema stvarnim ili mitskim srpskim, romskim, muslimanskim ili židovskim žrtvama, uz istodoban zahtjev za pristanak na zaborav, čak i na ružan odnos prema svojim stradanjima u istim razdobljima?
Tko će vjerovati Hrvatu, koji javno pokazuje deklarativno poštovanje Holokaustu, tko će razuman u svijetu vjerovati našim državnicima i državi da istinski osuđuju zlo učinjeno Židovima, danas Ukrajini, sutra nekome trećem, ako ta ista država i državnici mirno gledaju stotine ulica i trgova s imenom Tita, koji je ubio stotine tisuća pripadnika nenaoružanog hrvatskog naroda i odbijaju ozakoniti razdjelnicu dobra i zla na temelju iskustava i istina o Bleiburgu, Križnom putu, progonima i ubijanjima do 1990. i masakrima od Vukovara, Škabrnje, do Trusine, Bugojna ili Drežnice?
Jesmo li mi normalni, opet pitam sve vas koji ovo slušate i čitate, pitam se svakoga dana razmišljajući o politici kojom se bavim?
Ne, nismo.
Htjeli ili ne, što namjerno s ciljem, što refleksom gubitnika i neslobodnih ljudi, mi smo politiku pretvorili u njenu suprotnost.
Zato nismo normalni.
I zato na prihvatljive i neprihvatljive načine prosvjeduje naša mladež ili lako potpada pod podmukle utjecaje neprijateljskih agentura, koje su i izazvale suprotnosti o kojima govorim, kako bi ih kad im to zatreba mogle koristiti protiv hrvatskog naroda i same te mladeži.
Mladež je uvijek buntovna.
Ponosna i prkosna.
I kad griješi.
Ne prihvaćaju status krivaca i gubitnika, koji im se nameće uz naš blagoslov i demonstriraju to na svoj način. Čak su previše dobri, previše mirni s obzirom na to što im radimo pred očima!
Ne prihvaćam ni ja povijesnu krivnju i klevete na moj narod.
Pogotovo ne prihvaćam pravo protagonistima i zagovornicima zlih režima da nam dijele moralne lekcije. Ne može hrvatskom narodu lekcije dijeliti Pupovac u ime srpskih organizacija koje nikada nisu osudile srpsku agresiju, koje veličaju davnašnje srpske pokolje nad hrvatskim narodom kao antifašizam, niti to mogu Hajdaš Dončić i Ivana Kekin koji veličaju krvavu pobjedu komunističko-jugoslavenskih zločinaca nad hrvatskim narodom.
Zato ću predložiti Predsjedništvu Domovinskog pokreta da pred koaliciju, prije svih pred HDZ, iziđemo s prijedlogom za održavanje državnog zakonodavnog referenduma o kriminalizaciji jugoslavenskog komunizma, fašizma i nacizma, velikosrpstva i bošnjačkih neprijateljskih sadržaja, simbolike svih tih režima, programa i agendi, povijesno dokazanog neprijateljstva protiv hrvatskog naroda, kao najtežeg zločina. Predložit ću da na prijedlog Vlade, Hrvatski sabor zakaže referendum za 19. svibnja 2027. godine, kako bi se i simbolički 36 godina kasnije Hrvatska vratila i potvrdila slobodarske ideale naroda koji se 1991. na taj dan opredijelio za svoju slobodu. Jedino s tim Hrvatska može zatvoriti krug koji je počeo hrvatski narod trčati na prvim slobodnim izborima u travnju i svibnju 1990. godine. Bez toga nema rješenja za sve opasniju destrukciju hrvatske državnosti i trovanje duha naroda, prema kojemu trovanje otpadom nije dostojno ni spomena u povijesnom smislu.
Bez kriminalizacije spomenutih totalitarnih i neprijateljskih režima i programa kao najtežih zlodjela protiv hrvatskog naroda, mi ćemo i dalje biti taoci unutarnjih, ali i izvanjskih udara na temelje naše državnosti.
Pobjednički narod i pobjedničke politike ne trpe poniženja, pobjednici imaju svijest o sebi i svojoj snazi, to pokazuju svojom državom.
Ne vidim u Hrvatskom saboru nikoga, ni na ljevici, ni na desnici, ni u centru, ni među manjincima, ni među liberalima, tko nije deklarativno za osudu svih zločina, za jednak odnos prema svim žrtvama, za političku i pravnu jednakost svih pripadnika hrvatskog naroda neovisno o etničkom ili vjerskom identitetu, ne vidim nikoga tko se ne predstavlja predstavnikom naroda i tko ne ističe da govori u ime naroda.
Pa idemo konkretno vidjeti koliko vrijede naše riječi, idemo pitati narod što misli!”,