Goran Bare preminuo je 9. listopada u 62. godini, a jedan od njegovih posljednjih velikih intervjua danas se čita gotovo kao životna ispovijest čovjeka koji je desetljećima bez uljepšavanja govorio o vlastitim slabostima, ovisnosti, ljubavi, gubicima i promašajima. U razgovoru koji je dao u rujnu 2022. posebno se vraćao na smrt supruge Mirjane, odnos sa sinom Miranom, tragediju u kojoj su poginuli članovi Majki te godine provedene u borbi s heroinom, piše Večernji.hr
Bare je u razgovoru najprije govorio o vlastitoj emocionalnosti i odnosima sa ženama. Na pitanje je li kroz veze pokušavao pronaći ljubav koja mu je nedostajala u djetinjstvu, priznao je da jest, posebno u odnosu s prvom suprugom Mirjanom. Opisao se kao čovjeka koji se snažno zaljubljuje i zbog ljubavi jednako snažno pati.
Prisjećajući se početaka, vratio se u Vinkovce i vrijeme Duo debila, sastava koji je osnovao s Marinom Pokrovcem, kasnijim gitaristom prve postave Majki. U početku, govorio je, nije znao pisati pjesme i tek se postupno pretvarao u autora kakvim ga publika danas pamti. Prve tekstove smatrao je jednostavnima i rudimentarnima, dok je album „Razdor“ doživljavao kao trenutak u kojem je autorski sazrio.
Posebno mjesto u njegovu sjećanju imao je album „Vrijeme je da se krene“. Bare je pričao da su u studio ušli sa samo nekoliko gotovih pjesama, a onda je u svega nekoliko dana napisao ostatak materijala. Ni desetljećima poslije nije mogao objasniti kako mu je to uspjelo. Upravo su takvi trenuci možda najbolje opisivali njegov odnos prema glazbi – pjesme mu nisu bile profesionalna konstrukcija nego gotovo instinktivna reakcija na vlastiti život.
Najmračniji dio njegova života bio je gubitak supruge Mirjane. Bare ju je pronašao mrtvu pokraj sebe. Taj događaj, prema njegovim riječima, potpuno ga je slomio. Doživio je živčani slom i nakon toga počeo svjesno uništavati samoga sebe.
Otvoreno je priznao da je tada želio umrijeti. Od potpune predaje, rekao je, zaustavila ga je činjenica da je ostao s jednogodišnjim sinom. Upravo mu je dijete u tom trenutku postalo razlog zbog kojeg ipak nije mogao jednostavno „otići za njom“.
No odnos sa sinom Miranom poslije je postao jedna od Bareovih najvećih životnih rana. Priznao je da ga je ostavio kada je dječak imao pet godina te da se sin zbog toga oca zapravo jedva mogao sjećati. Miran je odrastao s bakom i djedom.
Bare je u početku odlazio k njemu, ali su ti susreti s vremenom postajali sve rjeđi. Kada mu je 1997. oduzeta vozačka dozvola, morao je putovati vlakom, a pričao je kako mu je tadašnja popularnost otežavala takva putovanja jer su ga ljudi stalno zaustavljali, grlili i dozivali.
Kasnije se sa sinom viđao u Zadru, gdje je Miran studirao, uglavnom kada bi Bare ondje imao koncert. No ni tada nije uspio izgraditi odnos kakav je želio.
O tome je govorio bez pokušaja da sebe opravda. Priznao je da je griješio, da nije dolazio na rođendane i da je znao zaboraviti čak i čestitati sinu. Dodao je kako ga sve to sve više proganja što je stariji. Miran je u međuvremenu završio dva fakulteta i izgradio vlastiti život.
Jedna od trauma koje su obilježile rane godine Majki bila je prometna nesreća u kojoj su poginula dvojica članova benda. Automobil u kojem su se nalazili sletio je u Bosut i završio prevrnut u vodi.
Bare se prisjetio kako su se i sami vraćali s probe prema Vinkovcima kada ih je automobil s trojicom mladića velikom brzinom pretekao. Tek nakon dolaska u grad doznali su da ih nema i da je vozilo završilo u Bosutu. Shvatili su da su nesvjesno prošli pokraj mjesta na kojem su njihovi prijatelji upravo stradali.
Ta tragedija za Bareta nije završila samom smrću prijatelja. Dio ljudi, među njima i roditelji poginulih, optuživao ga je da ih je prije vožnje opskrbio drogom. On je to do kraja odbacivao i tvrdio da takve optužbe nemaju veze s istinom.
Govoreći o razdoblju prije potpune posvećenosti glazbi, prisjetio se i običnih poslova koje je radio. Nekoliko mjeseci 1989. bio je vozač dostavnog automobila i razvozio tjesteninu po Zagrebu. Ispričao je anegdotu kako nije znao gdje se nalazi Jordanovac niti trgovina u koju je trebao dostaviti robu pa ga satima nije bilo, a poslodavci mu svejedno nisu željeli dati otkaz.
Nakon povratka u Vinkovce radio je i na benzinskoj postaji u smjenama od 12 sati. Bio je to život prije nego što su Majke postale jedan od ključnih hrvatskih rock-sastava.
A onda je došao heroin.
Bare je priznao da je paradoksalno dugo bio veliki protivnik narkomanije. Smetalo mu je ponašanje ovisnika, nije ih razumio i prezirao je takav način života. Ipak, u jednom trenutku pobijedila ga je znatiželja i odlučio je saznati kakav je osjećaj uzeti heroin.
Prvo iskustvo opisivao je kao gotovo savršeni osjećaj topline, mira i sigurnosti. Upravo je u tome, govorio je, bila najveća prijevara droge. Ono što se u početku čini kao potpuna sigurnost vrlo brzo postaje ovisnost iz koje je iznimno teško izaći.
Jednu od svojih najkraćih, ali najvažnijih poruka u tom razgovoru uputio je mladima: „Molim današnje klince da to ne probaju jer je to pakao.“
Posebno je upozoravao na apstinencijske krize. Kada tijelo jednom postane ovisno, govorio je, čovjek počinje raditi stvari za koje prije nije vjerovao da bi ih ikada mogao napraviti. Tada ovisnost više nije potraga za zadovoljstvom, nego bijeg od fizičke i psihičke agonije.
Zato je Bareova priča o heroinu bila potpuno lišena romantiziranja rockerskog života. Iako je desetljećima živio unutar kulture u kojoj su alkohol i droga često predstavljani gotovo kao dio mita o rock-glazbeniku, on je iz vlastitog iskustva govorio o drugoj strani – raspadu odnosa, gubitku kontrole i cijeni koja se plaća godinama.
Njegov intervju danas posebno snažno odzvanja upravo zato što u njemu nema mnogo pokušaja uljepšavanja vlastitog života. Bare nije skrivao da je povrijedio ljude, nije skrivao da je griješio kao otac, niti je vlastitu ovisnost pretvarao u romantičnu legendu.
Govorio je o sebi kao čovjeku koji je izgubio suprugu, prijatelje i velik dio privatnog života, ali je istodobno iz svega toga stvarao glazbu koja je za mnoge postala soundtrack čitavih generacija.
I možda upravo zato, nakon njegove smrti, taj razgovor više ne djeluje samo kao intervju s poznatim glazbenikom. Djeluje kao svojevrsni obračun Gorana Bareta sa samim sobom – bez velikih opravdanja i bez pokušaja da vlastitu biografiju učini ljepšom nego što je bila.