Gradonačelnik Vukovara Marijan Pavliček na društvenim je mrežama pozvao građane da kupuju i konzumiraju Bobi Flips jer se od svake prodane vrećice 10 centi izdvaja za izgradnju Stadiona 12 hrvatskih redarstvenika.
Na prvi pogled – lijepa humanitarna i lokalpatriotska priča. Vukovar dobiva novi stadion, projekt nosi ime ubijenih hrvatskih redarstvenika, a privatna tvrtka dio prihoda od prodaje odvaja za njegovu izgradnju.
Ali postoji i druga strana priče koju je sasvim legitimno otvoriti.
Bobi nije anonimni proizvod neke nepovezane kompanije. Bobi Snacks u vlasništvu je tvrtke Filir, dok je prema podacima Fine član društva Filira Mario Radić. Sam Filir na svojim stranicama navodi da je 2014. preuzeo brend i proizvodnu liniju Bobi Snacks.
Drugim riječima, kada gradonačelnik grada od gotovo nacionalnog simboličkog značenja javno poziva građane: kupujte Bobi, on istodobno promovira proizvod privatnog poslovnog sustava iza kojeg stoji Mario Radić.
Bobi službeno navodi da od svake prodane vrećice izdvaja 0,10 eura za stadion. To je svakako donacija vrijedna spomena. Ali donacija nije isto što i poklon bez ikakvog poslovnog učinka. Svaka ovakva akcija istodobno je i marketinška kampanja: što se više proizvoda proda, više novca ide stadionu – ali raste i prodaja samog proizvoda.
Tu dolazimo do politički zanimljivog dijela.
Gradonačelnik nije influencer privatne tvrtke. Njegova funkcija nosi institucionalnu težinu. Kada kaže građanima da kupe određeni proizvod, to nije jednako Facebook objavi nekog glumca ili nogometaša. To je javni dužnosnik koji svojim autoritetom praktički daje preporuku jednom konkretnom komercijalnom brendu.
I upravo zato trebalo bi postaviti nekoliko vrlo jednostavnih pitanja.
Zašto gradonačelnik osobno reklamira proizvod jedne privatne kompanije? Bi li na isti način pozirao i pozivao građane na kupnju proizvoda bilo koje druge tvrtke koja odluči izdvajati dio prihoda za stadion? Postoje li unaprijed definirani kriteriji prema kojima Grad daje takvu javnu promociju donatorima? I gdje završava promocija donatorske akcije, a počinje besplatna reklama privatnom biznisu?
Posebno kada znamo da projekt stadiona nije mala lokalna akcija. Procijenjena vrijednost izgradnje veća je od 14 milijuna eura, a Grad Vukovar projekt provodi uz sudjelovanje države, građana i privatnih donatora. Prvo plinarsko društvo, primjerice, već je doniralo 200.000 eura.
Zato Bobijevu akciju treba gledati u pravom kontekstu.
Ako kupac plati vrećicu flipsa, samo deset centi odlazi stadionu. Ostatak cijene ostaje u normalnom poslovnom lancu proizvođača, distributera i trgovca. To ne umanjuje vrijednost donacije, ali znači da ovdje nije riječ samo o dobročinstvu nego i o klasičnoj prodajnoj kampanji kojoj je dodana snažna emocionalna poruka: Vukovar, hrvatski redarstvenici, stadion i domoljublje.
A domoljublje je izuzetno moćan marketinški alat kada ga zalijepite na vrećicu flipsa.
Mario Radić, kao vlasnik Filira, ima puno pravo koristiti poslovne kampanje za promociju proizvoda svoje kompanije. Ima pravo i donirati koliko želi. Problem koji vrijedi otvoriti nije njegovo pravo da zaradi, nego pitanje treba li javna vlast postati produžena marketinška ruka privatnog biznisa.
Jer danas je Bobi.
Sutra netko drugi može staviti hrvatsku zastavu na bocu vode, obećati pet centi za Vukovar i očekivati fotografiju gradonačelnika uz poruku: kupujte upravo ovo.
Ako već želimo graditi Stadion 12 hrvatskih redarstvenika, možda bi bilo zdravije da građane pozivamo da doniraju stadionu, a kompanijama zahvalimo na njihovim donacijama.
Radiću, budi baja – stavi milijun eura na račun stadiona pa onda pričaj o domoljublju i Vukovaru. Znamo da imaš, sirotinja nisi.
