Redakcijski tekst
SDP i Možemo! predstavili su nacrt programa za iduće parlamentarne izbore.
To zvuči ozbiljno.
Nacrt. Program. Parlamentarni izbori.
Još samo nedostaje PowerPoint, dvije strelice prema gore i čovjek koji kaže: „Sinergija.“
Kažu, dogovorili su osam velikih područja: stanovanje, zdravstvo, energetiku, poljoprivredu, obrazovanje, obranu, okoliš i institucije.
Dakle, praktički sve.
Osim poreza, novca, ministara, premijera, podjele vlasti i pitanja tko će kome prvi reći: „E, ovo baš neće moći.“
Ali dobro. Detalji.
Sandra Benčić kaže da sada ne razgovaraju o kadrovima.
Program prije fotelja.
Vrlo pohvalno.
Samo što je istoga dana Siniša Hajdaš Dončić na Novoj TV objasnio da je spreman voditi Vladu i da će biti dobar „dirigent“.
Dakle, orkestar još nije sastavljen, note nisu napisane, ne znamo ni tko svira violinu, ali dirigent je već na podiju.
I još pita gdje mu je palica.
Benčić, doduše, već je ranije rekla da kandidat za premijera treba doći iz jače stranke. Ako SDP bude jači – kandidat će biti iz SDP-a.
Znači, o kadrovima ne razgovaramo.
Samo okvirno znamo tko bi mogao biti premijer.
Ali to nije razgovor o kadrovima.
To je, valjda, razgovor o meteorologiji.
Još zanimljivije postaje kada dođemo do ekonomije.
SDP i Možemo! žele više domaće hrane, energetsku samostalnost, više stanova, bolje zdravstvo, jače institucije, veću proizvodnju i manje ovisnosti o turizmu.
Odlično.
Želimo li svi više plaće?
Želimo.
Bolje bolnice?
Naravno.
Jeftinije stanove?
Dajte dva.
Domaću hranu?
Može.
Energetsku neovisnost?
Spakirajte.
Jedini mali problem je što nitko još nije objasnio koliko sve to košta.
A to je kod ekonomskih programa obično dosta nezgodan detalj.
Jer stanovi se ne grade od političke volje.
Bolnice se ne financiraju optimizmom.
Energetska postrojenja ne nastaju tako da na konferenciji za novinare tri puta izgovorite „samodostatnost“.
Netko to mora platiti.
Na pitanje tko će financirati reforme Hajdaš Dončić kaže – porezni obveznici.
E, hvala.
Sad je sve jasno.
Građani će financirati državu.
Veliko otkriće hrvatske ekonomske misli 2026.
Ostaje još samo pitanje koliko.
Hoće li porezi rasti?
Hoće li se uvoditi novi?
Hoće li država više intervenirati u tržište?
Koliko će stanova graditi država, a koliko privatnici?
Što će biti s privatnim kapitalom?
Što s javnim poduzećima?
Tu zasad nastaje tišina.
Fokus je zbog toga odmah zaključio da SDP i Možemo! Hrvatsku vraćaju u komunizam.
Što je, naravno, klasična hrvatska politička disciplina.
Ako država napravi tri stana – komunizam.
Ako privatnik kupi tri zgrade – poduzetništvo.
Ako država subvencionira privatnika – strateška investicija.
Ako subvencionira građanina – socijalizam.
Ali Fokusova kritika ipak pogađa jedno legitimno pitanje: koliko države SDP i Možemo! zapravo žele?
Jer o „snažnoj državi“ lako je govoriti.
Malo je teže objasniti gdje ta država završava, a gdje počinje tržište.
Isto vrijedi za energetiku.
Svi žele energetsku neovisnost.
Predivno.
Ali hoćemo li nuklearku?
Plin?
Velike elektrane?
Privatne investitore?
Državne investicije?
Energetske zadruge?
Vjetroelektrane?
Solarne elektrane?
Ili ćemo jednostavno biti energetski neovisni snagom zajedničkog priopćenja?
Kod obrane također jedinstvo.
Za sigurnost smo.
Sjajno.
Još samo treba odlučiti koliko vojske, koliko novca, koliko NATO-a, koliko oružja i što kad dođe prvo pitanje oko kojeg lijevi centar i zelena ljevica nemaju isti odgovor.
A onda dolazi najljepši dio svake hrvatske koalicije.
Resori.
Jer program je jedno.
Ministarstvo financija je nešto sasvim drugo.
Tko dobiva gospodarstvo?
Tko unutarnje poslove?
Tko energetiku?
Tko pravosuđe?
Tko uprave državnih tvrtki?
Tu će se najbolje vidjeti koliko vrijedi priča o tome da „ne razgovaraju o kadrovima“.
Jer hrvatske koalicije imaju jednu fascinantnu osobinu.
Nikada se ne svađaju oko fotelja.
One se samo „ne mogu usuglasiti oko koncepta upravljanja resorom“.
Naravno.
I zato je trenutačna situacija zapravo jednostavna.
SDP i Možemo! slažu se oko svega oko čega je jednostavno složiti se.
Treba bolje zdravstvo.
Da.
Treba više stanova.
Da.
Treba domaća proizvodnja.
Da.
Treba zaštititi okoliš.
Da.
Treba urediti institucije.
Da.
A kad dođe pitanje koliko to košta, tko to plaća i tko sjedi u kojoj fotelji – e, tada počinje pravi program.
Do tada imamo politički brak u kojem su mladenci dogovorili restoran, glazbu i boju salveta.
Samo još nisu riješili gdje će živjeti, tko plaća kredit i na koga će glasiti stan.
Ali nema veze.
Dirigent je spreman.
