Piše: Snježana Nemec
Uđete u supermarket, uzmete kolica i krenete među police. Scenarij je to koji svi ponavljamo nekoliko puta tjedno i koji više podsjeća na triler nego na običnu nabavku. Namirnice koje su nekad bile svakodnevica postale su gotov luksuz, a račun koji dobijete na blagajni prelazi sve psihološke granice.
U javnom prostoru se krivnja za povišene cijene hrane i opću inflaciju od 4,1% – pri čemu je ona u sektoru hrane i osnovnih potrepština višestruko veća – uporno prebacuje na geopolitičke sukobe, nove energetske šokove i poskupljenje sirovina na globalnim burzama. Ipak, svakodnevni pogled na račune iz hrvatskih trgovina nalaže dublju analizu domaće ekonomske stvarnosti.
Upravo u tom raskoraku između globalnih narativa i onoga što se u vlastitom dvorištu događa dolazi do političkog obrata. Vlada pod egidom spašavanja standarda u rujnu 2026. godine u saborsku proceduru šalje prijedlog o izvanrednom porezu od 50 posto na prekomjerne profitne marže, i to za sve kompanije čija bruto marža skoči za više od 15 posto u odnosu na trogodišnji prosjek.
Iako je odgovor države na tu zbilju stigao s zakašnjenjem, mora se priznati da ovaj potez nosi, ili bi trebao nositi, snažan psihološki efekt odvraćanja. Uvođenjem rigorozne stope od 50 posto, država šalje jasnu poruku krupnom kapitalu da se bezobzirno pumpanje marži više neće tolerirati, čime se stvara prijeko potrebna kočnica za daljnji rast cijena na štetu najranjivijih.
Očekivano, na Vladin prijedlog Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) je odmah pokrenula paljbu tvrdeći da država provodi harangu. S druge strane, Udruga Glas poduzetnika javno prokazuje Vladu jer u samom prijedlogu priznaje kako uopće ne može procijeniti financijske učinke te mjere. Dok se ovi akteri javno natežu oko toga tko je započeo inflacijsku spiralu, prosječan kupac na blagajni i dalje plaća punu cijenu ovog ekonomskog trilera, prepušten na milost i nemilost “lovu u mutnom”.
No, krenimo redom s pitanjem: plaćaju li hrvatski građani na blagajnama stvarnu uvoznu krizu ili pak nezasitnu korporativnu pohlepu ugrađenu u nerealno visoke trgovačke marže? Gdje su opasnosti i zamke, i hoće li ova mjera zaštititi kupce, vidjet ćemo kroz daljnju analizu.
Fenomen “Greedflation” i logika Cantillonova efekta u maloprodaji
U ekonomskoj teoriji se posljednjih godina udomaćio pojam “greedflation” (pohlepna inflacija). Ovaj termin opisuje situaciju u kojoj velike korporacije koriste opravdani strah javnosti od opće inflacije i makroekonomskih šokova kako bi podignule cijene svojih proizvoda znatno iznad razine koju diktira stvarni rast njihovih ulaznih troškova. U visoko koncentriranim sektorima, poput hrvatskog maloprodajnog tržišta hranom, ovaj mehanizam funkcionira besprijekorno, a pogonjen je asimetrijom koja zorno kopira logiku Cantillonova efekta.
U kontekstu supermarketa, ta logika razotkriva surovu stvarnost. Veliki trgovački lanci, kao subjekti s iznimnom likvidnošću i pristupom jeftinom kapitalu, nalaze se na samom izvoru robnih tokova. Oni imaju financijsku moć unaprijed zakupiti goleme količine uvozne robe, hrane i sirovina po starim, nižim cijenama ili ugovoriti povlaštene uvjete s dobavljačima. Međutim, kada te iste proizvode plasiraju na police, oni ih ne prodaju po j nabavnoj cijeni, već ih naplaćuju po novim, maksimalno napumpanim inflatornim cijenama. Trgovci tako akumuliraju bogatstvo na samom izvoru cjenovnog vala, prije nego što inflacija u potpunosti obezvrijedi novčanike građana koji se nalaze na samom repu tog lanca. Dok novac u obliku minimalno povišenih plaća ili mirovina stigne do potrošača, njegova kupovna moć je već uništena, a ekstraprofit iz te vremenske i cjenovne razlike već je sigurno spremljen u bilancama trgovaca.
Hrvatsko tržište maloprodaje funkcionira kao školski primjer oligopola – strukture u kojoj nekolicina golemih trgvačkih lanaca kontrolira lavovski dio prometa. U takvom okruženju nema potrebe za otvorenim i nezakonitim kartelskim dogovaranjem cijena; dovoljno je prešutno praćenje poteza tržišnog lidera. Kada jedan lanac podigne cijenu osnovnih namirnica pod izgovorom rasta troškova transporta ili ambalaže, ostali ga promptno prate. Rezultat je privid tržišne utakmice, dok u stvarnosti potrošači nemaju kamo pobjeći jer su cijene sinkronizirano visoke kod svih aktera.Zapadni standard, istočne cijene:
Je li Berlin postao jeftiniji od Zagreba i krizni sastanak zbog čokolade
Ono što najviše pokazuje ovo tiho iživljavanje na hrvatskom tržištu jest izravna komparacija cijena s razvijenim europskim zemljama. Službeni podaci Eurostata otkrivaju nevjerojatan paradoks. Cijene hrane, higijenskih potrepština i osnovnih kućanskih artikala u Hrvatskoj ne samo da su se izjednačile s europskim prosjekom, već su u mnogim kategorijama premašile cijene u Njemačkoj, Austriji ili Italiji. Dok prosječni njemački radnik uživa u gotovo dvostruko većoj plaći, u njemačkim diskontima osnovne namirnice, maslac, tjesteninu ili deterdžente plaća jednako ili osjetno manje nego hrvatski građanin u Zagrebu ili Splitu.
Vrhunac ovog ekonomskog apsurda i čiste parodije odvija se na policama sa slatkišima, gdje obična obiteljska čokolada danas ponosno prkosi gravitaciji i dostiže cijenu od gotovo 6 eura. . Klimatski kolaps izazvan fenomenom El Niño u zapadnoj Africi zbrisao je urode kakaovca, što je lansiralo cijenu tone kakaa na svjetskim robnim burzama s povijesnih 3.000 na preko 10.000 dolara. No, dok su zapadne industrije taj šok amortizirale kroz dugoročne terminske ugovore, analiza Hrvatske narodne banke razotkrila je da su na hrvatskim policama cijene čokolade skočile instantno, bez čekanja da se potroše stare, jeftinije zalihe.
Prema novom korporativnom bontonu, čokolada u Hrvatskoj očito više nije prehrambeni artikl, već dugotrajna obiteljska investicija. Kupnja tri stotine grama kakaa i šećera danas zahtijeva ozbiljno planiranje kućnog budžeta, krizni sastanak ukućana i, po mogućnosti, odobrenje stambenog kredita. Kada baka unucima poželi kupiti čokoladu, ona više ne ide u samoposlugu, nego u trezor banke, dok se nekadašnji simbol dječje radosti na blagajnama skenira s istim strahopoštovanjem kao da je riječ o grumenu suhog zlata.
Uostalom, prema konsenzusu naših ekonomskih elita, što će hrvatskim umirovljenicima uopće malo luksuza? Malo slatkog zadovoljstva očito je ustavno pravo rezervirano za bogati Zapad ili našu političku elitu, bivše dužnosnike i zastupnike koji uživaju u mirovinama od preko 1.800 eura neto. Za njih je inflacija tek usputna vijest, dok je za ogromnu većinu od 227.000 umirovljenika koji preživljavaju s manje od 308 eura mjesečno i suhi kruh postao izazov.
Nadalje, razlika u kulturi i praksi “akcija” dodatno ogoljuje ovu varku. Dok na Zapadu sezonska sniženja i akcije služe za brzo rješavanje viškova po radikalno nižim cijenama, u Hrvatskoj trgovci primjenjuju perfidnu strategiju “psihološkog sidrenja”: redovne cijene artikala namjerno napumpaju u apsurdne visine, da bi ih onda kroz navodne “goleme popuste” od 30% ili 40% zapravo spuštali na njihovu realnu, tržišnu vrijednost. Potrošači su tako pretvoreni u taoce akcijskih kataloga, prisiljeni trošiti sate obilazeći različite lance kako bi kupili osnovne potrepštine po cijeni koja bi u normalno uređenom gospodarstvu trebala biti standardna. Da mi plaće i mirovine doslovno pojedemo, vidljivo je iz komparacije EU i Hrvatske: kućanstva u EU na hranu troše prosječno oko 15% svog proračuna, a u Hrvatskoj taj udio iznosi čak 21,76%.
Igra skrivenih marži: Što otkrivaju financijska izvješća?
Najbolji demantij tvrdnje da trgovci jedva preživljavaju i da “samo prenose troškove proizvođača” leži u njihovim završnim računima. Dok su realne plaće gubile utrku s cijenama, vodeći trgovački lanci u Hrvatskoj bilježili su povijesno visoke poslovne dobiti, pokazujući crno na bijelo da su u debelom plusu i suficitu.
Prema službenim podacima Financijske agencije (Fina), domaći krupni kapital, utjelovljen u najvećem lancu Konzum plus kroz Fortenova grupu, zabilježio je u promatranim razdobljima stabilizacije blagi pad ukupnih prihoda na 1,94 milijarde eura, no to ga nije spriječilo da ostvari povijesnu profitabilnost. Unatoč manjem prometu, neto dobit mu je skočila za čak 67 posto, dosegnuvši golemih 85,3 milijuna eura čiste dobiti. Njemački Lidl mu puše za vratom sa snažnim rastom i prihodima od 1,42 milijarde eura, dok Plodine i Kaufland u stopu prate ovaj val profitabilnosti.
Ovi podaci jasno dokazuju da u cjenovnom iživljavanju nad hrvatskim građanima nema domoljublja ni poslovne solidarnosti. I strani multinacionalni koncerni i domaći moćnici koriste iste oligopolne poluge za punjenje vlastitih bilanci. Ako su ulazni troškovi doista porasli u istoj mjeri kao i cijene na policama, profitne marže i ukupna dobit trgovaca morale bi ostati stabilne ili čak pasti. Činjenica da su one rasle, a čisti profiti najvećih lanaca skakali za više desetaka milijuna eura, jasno dokazuje da su trgovci krizu iskoristili kao polugu za povećanje vlastite profitabilnosti.
Korporativni sektor i trgovački lobiji će ove tvrdnje, naravno, oštro negirati, no službena godišnja izvješća o rekordnim milijunskim dobitima govore sasvim drugu priču.
Hrvatski specifikum u ovoj priči je i pozicija domaćih poljoprivrednih proizvođača. Dok se u gradovima plaćaju paprene cijene za voće, povrće, meso i mliječne proizvode, domaći farmeri istovremeno grcaju u problemima jer im ti isti trgovački lanci nude sramotno niske otkupne cijene. Trgovci koriste svoju kupovnu moć kako bi stisnuli domaće proizvođače, dok istovremeno koriste tržišnu moć kako bi ogulili krajnje potrošače. Razlika između ekstremno niske otkupne i ekstremno visoke prodajne cijene završava izravno u visokim trgovačkim maržama na artiklima poput pekarskih proizvoda, voća i higijene, gdje se marže penju i preko 35%.
Retorika HUP-a: Obrana slobodnog tržišta ili čuvanje ekstraprofita?
Inicijativu za zaštitu ovog poretka redovito preuzima Hrvatska udruga poslodavaca (HUP). Tijekom cijele ove krize, HUP funkcionira kao vrhunski PR velikih korporacija i trgvačkih lanaca. Kada god javnost, sindikati ili struka opravdano pritisnu trgovce zbog divljanja cijena, HUP istupa s istim, dobro uvježbanim narativom: “Tržište je slobodno, ulazni troškovi su izmakli kontroli, a svako propitivanje marži je udar na poduzetništvo.”HUP je podigao najveću buru i pokrenuo agresivno lobiranje onog trenutka kada se u javnosti otvorilo pitanje uvođenja strogog poreza na prekomjerne marže i bruto dobit srednjih i velikih tvrtki. Proglašavajući takve mjere “kažnjavanjem uspješnih” i “rušenjem investicijske klime”, ovaj korporativni lobi svjesno prešućuje da taj “uspjeh” počiva na osiromašenju hrvatskih obitelji.
Dok se HUP u javnosti hvali kozmetičkim podizanjem nominalnih plaća radnika, u širokom luku izbjegava priznati dvije bolne istine: prvo, da je taj rast plaća debelo zaostajao za rastom cijena hrane; i drugo, da krupni kapital danas aktivno koristi uvoz jeftine radne snage kako bi umjetno srušio cijenu rada u Hrvatskoj i zadržao ekstremne profitne marže za svoje vlasnike.
Unatoč tome, uloga HUP-a nosi i legitiman pritisak prema nužnim strukturnim reformama. Poslodavci opravdano upozoravaju da se dugoročno rješenje ne krije u populističkom i administrativnom zamrzavanju cijena koje guši tržišnu utakmicu, već u radikalnom poreznom rasterećenju rada. Privatni sektor je, pod pritiskom nedostatka radne snage, ipak realizirao povijesno najbrži nominalni rast plaća. Međutim, taj je rast u stvarnosti ostao tek puka optička varka i u potpunosti je kapitulirao pred valom poskupljenja na policama, pokazujući da nominalno veći broj eura na papiru ne znači ništa kada inflacija ubrzano isisava njihovu stvarnu kupovnu moć.
Zašto vlast sve zna, a šuti?
Ključno je i demaskirati prividnu nemoć političkih elita pred ovim divljanjem cijena. Vlast u Hrvatskoj posjeduje sve ekonomske analize i savršeno je svjesna mehanizama korporativne pohlepe, no strukturne kočnice svjesno odbija povući iz tri pragmatična, političko-financijska razloga:
1. Proračunski profit preko PDV-a
Država funkcionira kao prešutni, profitni partner trgovačkih lanaca. Glavni izvor prihoda hrvatskog proračuna je PDV, koji se obračunava kao postotak na konačnu cijenu proizvoda. Kada pod utjecajem inflacije cijena osnovnih namirnica skoči, iznos PDV-a koji se ulijeva izravno u državnu blagajnu se automatski povećava. Proračun se puni rekordnom brzinom bez donošenja nepopularnih odluka o podizanju poreznih stopa, jer inflacija taj posao odrađuje u tišini.
2. Kupovanje političkog mira “tuđim” novcem
Rekordno napumpana proračunska sredstva daju vladajućima moć distribucije selektivne milostinje. Vlast uzima milijarde eura koje je proračun zaradio kroz inflacijski porez, a zatim tek manji dio tog novca kroz bombastične “antiinflacijske pakete” vraća narodu u obliku jednokratnih dodataka, subvencija ili kozmetičkih usklađivanja. Time se u javnosti stvara narativ o “državi spasiteljici”, stavljajući zaposlene i umirovljenike u poziciju apsolutne ovisnosti o vladinim dekretima, umjesto o dostojanstvenoj vrijednosti vlastitog rada i mirovina. S druge strane, pravednost nalaže da se prizna i uloga proračuna kao nužnog socijalnog štita. Dugoročnim subvencijama cijena električne energije i plina, država je spriječila da energetski udar u potpunosti opustoši kućne budžete, dok su paketi izravnih pomoći i energetskih dodataka očuvali barem bazičnu stabilnost najranjivijih skupina, posebice onih s najnižim mirovinskim primanjima.
3. Strah od uvoznih lobija i krupnog kapitala
Pokretanje stvarnog, institucionalnog rata protiv trgovačkih oligopola kroz AZTN ili uvođenje rigoroznih poreza značilo bi otvaranje fronta protiv najmoćnijih struktura u državi. Budući da je hrvatski ekonomski model desetljećima sustavno podređivan uvozu i uslugama nauštrb domaće proizvodnje, političke elite duboko su isprepletene s interesima uvoznih lobija.
Najbolji dokaz toj tezi upravo je Vladin prijedlog izvanrednog poreza od 50 posto na prekomjerne profitne marže iz rujna 2026. godine. Vlast je godinama svjesno dopuštala da inflacijski val nesmetano pustoši novčanike dok se državni proračun rekordno punio. Tek kada je voda došla do grla, povučen je radikalan i ishitren potez.
Činjenica da Ministarstvo financija u samom prijedlogu zakona otvoreno priznaje kako uopće ne može procijeniti financijske učinke te mjere niti precizno definirati broj pogođenih tvrtki, jasno razotkriva institucionalnu nemoć. Umjesto ozbiljne strukturne reforme, država donosi zakone “od oka” kako bi umirila javnost, stvarajući privid borbe protiv korporativne pohlepe.
U stvarnosti, ovaj selektivni porez najvjerojatnije će platiti domaće srednje tvrtke koje nemaju kamo pobjeći, dok će veliki uvozni lobiji i strane multinacionalne korporacije, naoružane vojskama poreznih savjetnika, vjerojatno prebaciti svoju dobit u inozemstvo. Nije to nikakav novitet o kojem već nismo čitali, međutim poanta je u tome što ih država neće moći dohvatiti ovim zakonom, a građani će i dalje plaćati punu cijenu nezasitnosti. No, prepustimo, kao i uvijek, da vrijeme pokaže pravu sliku ovog političkog poteza. Možda nas i iznenade – i jedni i drugi.
Savršena oluja na periferiji EU
Ulazak Hrvatske u eurozonu poslužio je kao savršena dimna zavjesa za dodatno pumpanje cijena kroz mehanizam asimetrije informacija. Ovaj scenarij nije nikakva domaća iznimka jer su ovaj identičan ekonomski šok, u Europi poznat pod ironičnim nazivom “teuro”, proživjele gotovo sve članice koje su uvodile zajedničku valutu. Kupci, izgubljeni u konverziji, prekasno su uočili brutalna poskupljenja pretopljena u takozvano “zaokruživanje centi”. Naizgled sitni pomaci generirali su stotine milijuna eura čistog ekstraprofita na razini sustava.
Ova tvrdnja nije tek subjektivni dojam prevarenih potrošača, već činjenica koju neoborivo potkrepljuju službeni nalazi državnih institucija. Odmah po uvođenju nove valute, Tržišna inspekcija Državnog inspektorata provodila je tisuće nadzora i službeno utvrdila tisuće povreda Zakona o uvođenju eura, pri čemu su cijene pojedinih osnovnih prehrambenih i pekarskih proizvoda te usluga u maloprodaji preko noći skočile od 10% pa u nekim ekstremnim slučajevima i do nevjerojatnih 80%. Čak je i sama Vlada RH javno proglasila ova poskupljenja “neopravdanim i neprihvatljivim”, priznajući da su se trgovci poslužili trikovima i zaprijetivši im zamrzavanjem cijena i crnim listama.
Teorijsku pozadinu ove varke razotkriva i istraživanje Hrvatske narodne banke koje potvrđuje da je preko 95% cijena prehrambenih proizvoda u domaćim lancima formirano na tzv. “atraktivnim” i psihološkim razinama (cijene koje završavaju na 9 ili 99 centi). Trgovci su iskoristili psihološku iluziju novca: kupcima se skok od 30 ili 40 centi činio beznačajnim, no u staroj valuti to je značilo dramatično poskupljenje po svakom artiklu.
Najveći apsurd koji razotkriva neopravdanost domaćih marži jesu izravne usporedbe s bogatijim članicama Europske unije. Istraživanja i novinarske patrole redovito dokazuju da su isti artikli u njemačkim, austrijskim ili talijanskim supermarketima nerijetko jeftiniji nego u Hrvatskoj, unatoč činjenici da su plaće u tim zemljama veće, a standard radne snage neusporediv. Tvrdnje o “malom i izoliranom tržištu s visokim logističkim troškovima” padaju pred činjenicom da su trgovački lanci domaće potrošače, lišene vlastite proizvodnje hrane, pretvorili u uvozne zarobljenike prisiljene plaćati nerealne marže jer alternative jednostavno nema.
Ovaj fenomen ujedno razotkriva i dublju, strukturnu slabost same Europske unije. Zajedničko europsko tržište, unatoč glasnim proklamacijama o zaštiti potrošača, ima golemu slijepu pjegu kada je u pitanju širenje eurozone na periferiju. EU dopušta da se cijene u manje razvijenim članicama preko noći izjednače s bogatim centrom, dok plaće i kupovna moć ostaju zarobljene na dnu europske ljestvice.Stroga briselska pravila o dvostrukom iskazivanju cijena pokazala su se nemoćnima pred zakonitostima slobodnog tržišta, pretvarajući se u mrtvo slovo na papiru. U konačnici, to dokazuje da se u političkim projektima monetarne integracije standard najranjivijih građana svjesno žrtvuje, a eurozona postaje katalizator uvozne ovisnosti i legalnog osiromašenja onih na dnu ekonomske piramide.
Zaključak
Provedena analiza demaskira mit o “objektivnim tržišnim okolnostima” kao jedinom krivcu za divljanje cijena na policama. Iza rasta inflacije u trgovinama ne stoji samo apstraktna globalna kriza, već vrlo opipljiva, strateški izračunata korporativna pohlepa, dodatno osigurana agresivnim lobiranjem udruga poput HUP-a i prešutnim odobravanjem same države koja kroz inflaciju puni vlastite blagajne. Čak i aktualni pokušaji uvođenja izvanrednih poreza ne predstavljaju sustavno rješenje, već tek zakašnjeli politički manevar u trenutku kada je socijalni mir već duboko kompromitiran.Kroz mehanizme oligopolnog ponašanja, iskorištavanja uvozne ovisnosti i pritiska na zakonodavca, veliki trgovački lanci pretvorili su hrvatske samoposluge u poprište nevidljivog osiromašenja, potvrđujući da na hrvatskim policama kupci ne plaćaju stvarnu krizu, već nezasitni ceh trgovačkih marži.
Ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje novinarske izvrsnosti Agencije za medije
