Novinar i publicist Marko Ljubić na Facebooku se osvrnuo na sve češće spominjanje Igora Štimca u kontekstu mogućeg političkog angažmana i okupljanja šireg desnog političkog bloka.
Ljubić smatra da Štimac, kao prepoznatljiva javna osoba i bivši hrvatski nogometni reprezentativac, nesumnjivo ima politički potencijal i karizmu koja bi mogla privući dio birača nezadovoljnih smjerom kojim se posljednjih godina kreće HDZ. Međutim, pritom vrlo oštro upozorava na političke aktere koji bi se, prema njegovu mišljenju, mogli pokušati nametnuti kao nositelji takvog procesa.
Posebno kritizira ideju „ujedinjenja desnice“ oko već postojećih i kompromitiranih političkih struktura te tvrdi da bi takav projekt, umjesto stvaranja stvarne alternative, mogao završiti očuvanjem postojećeg političkog poretka. U objavi iznosi i niz vrlo teških političkih kvalifikacija na račun Marija Radića, pojedinih političkih grupacija i dijela desne političke scene, koje predstavljaju njegove osobne stavove i ocjene.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti :
Igor Štimac je karizmatična javna osoba, slavni nogometaš, prepoznat uz to po beskompromisnim javnim nacionalnim stavovima.
Pojava njegovoga imena u kombinacijama “ujedinjenja desnice” izvan svake sumnje ima potencijal zagrijavanja nade ljudi, koji desetljećima unazad priželjkuju stvaranje snažne desne nacionalne alternative na političkom i izbornom prostoru, kojega se odrekao HDZ, posebno pod Plenkovićevim rukovođenjem.
Koliko je realna ta mogućnost i što bi ujedinjenje ovakve desnice realno značilo?
Mogućnost jest realna.
Tko ima novaca kao grupacija koja godinama gura Marija kak’i Radića kao koordinatora i sakupljača desnice, može bez problema okupiti ovakvu “desnicu”. Tu govorim o većini javno prepoznatih višegodišnjih “desničara”, koji upravo svojim djelovanjem čine najvažniju zaprijeku svakome pokušaju stvaranja relevantne nacionalne političke strukture, koja bi okupila nekompromitirane ljude i duboko politički ušla u razočarano izborno tijelo vrijedno i do pedeset saborskih mandata.
Ako izuzmemo nekolicinu ljudi oko Grmoje u Mostu, zatim oko Josipa Dabre u Domovinskom pokretu, na prepoznatom aktivnom političkom prostoru Radić s milijunima eura, koje nitko razuman organski ne može odvojiti od grupacije s Vujnovcem kao frontmenom, a koja je pupčanom vrpcom povezana s Plenkovićem i aktualnim poretkom, bez problema može uz orkestriranu medijsku kampanju, pojačanu kreacijama iz vlasti, nametnuti – da ujedinjenje desnice nema alternative.
Prastaru, prilično mučnu ispraznicu parolu, koju su gromovito nekada zagovarali Zekanović i kompanija.
Svaka budala u Hrvatskoj vidi u što se to pretvorilo, kao što zbilja treba biti tupko i bez obraza pa opet nakon svih javnih poznatih svinjarija pristati na “ujedinjenje” s kak’i Radićem.
Što bi značilo takvo ujedinjenje, umnožak velike većine takvih “desničara” danas i kakve bi efekte izazvalo?
Jasno je kao dan svakome razumnom – efekt bi bio metastatična nula.
Ništa.
Samo, u ovom slučaju ne ništavilo kao “ništa” ili “nula”, već kao crna rupa koja bi mogla opet po tko zna koji put zagaditi politički prostor i sačuvati aktualni poredak neokrnjenim, spriječavajući stvaranje realne političke alternative.
Nema te karizme, nema nikoga pored Boga, a Bog nije trgovački pajdaš kak’i Radića i javnih desničarskih kokošara koji vegetiraju već opasno dugo u javnom prostoru, da bi s takvima nešto nudio svome narodu.
Ni Bog takvima ne bi pomogao, jer Bog ne stvara saveze sa zlom i ne podupire zlo.
Zaključno, ovakvu “desnicu” u velikoj veĉini, kakvu poznajemo, ne treba ujedinjavati radi poticanja nade i nekih očekivanja. Te “desničare” se jedino ima smisla i može ujediniti pod oznakom – teške političke štetočine, zapakirati, zalijepiti deklaraciju “Opasan otpad” i odvesti na dobro osigurano odlagalište političkog otpada.
Samo taj tip ujedinjenja je potencijalno koristan hrvatskom narodu, skupljanje radi trajnog odbacivanja.
S obzirom da je doba eskalacije krize s otpadom, baš to sad treba naglasiti i odmah pristupiti sanaciji političkog prostora.
Da se izbjegnu veća zagađenja od postojećih.
Desnicu u Hrvatskoj treba započeti stvarati oko nekolicine karakternih ljudi i s potpuno novim programskim profilom, s nekompromitiranim mladim ljudima iz izvora na Hipodromu.
Ostalo je sve teška prevara s višedesetljetnim prevarantima u glavnim ulogama.
Upravo zbog straha pred međunarodnim procesima, ali i zbog očito potrošenog modela prevare koji je pred slomom, očajnički se ponovo nastoje milijunima eura s oživljavanjem javno prezrenog Radića uz kazahstansko-pevexovska medijska uporišta s kombiniranim buvljacima u medijskom prostoru, pokušati spasiti posrnuli poredak “stabilne vlasti” totalno potrošenom mantrom o ujedinjenju desnice s istim likovima i nastojanjem aktivacije novoga zaštitnog lica.
