Piše Marko Ljubić na fb
Slike iz Srbije o ispraćaju pokojnog srpskog generala i osuđenog ratnog zločinca Mladića, su po javnim reakcijama Vlade i medija izazvale konsternaciju, ispadaju iznenađenje, srpskog patrijarha Porfirija se ističe u negativnom kontekstu slavljenja ratnog zločinca, a predsjednik Vlade iskazuje nezadovoljstvo reakcijom Europske komisije.
Ispada da je Hrvatska ljuta, odlučna i iznenađena.
A je li trebala biti?
Nije uopće.
Radi li se o državnoj odlučnosti zbog načelnih hrvatskih razloga?
Ni po čemu čemu svjedočimo godinama unazad, ne radi.
Konačno, to što smo vidjeli u Srbiji gotovo da i nije hrvatski problem, pogotovo u odnosu na realne hrvatske probleme sa Srbijom i političkim srpstvom, pri čemu čak neću ni spominjati ustavotvoreno i ozakonjeno političko srpstvo u Hrvatskoj, jer to nije problem koji nam je nametnula ili izazvala Srbija ili netko izvan Hrvatske.
To smo sami stvorili.
Hrvatska u polazištima europskih pregovora sa Srbijom ima problem tzv. nestalih, ubijenih ljudi sa skrivenim lokacijama posmrtnih ostataka o kojima Srbija ima podatke, među kojima je i odgovor na toliko puta isticanu tragičnu sudbinu doktora Šretera, zatim problem naknade štete tisućama ljudi koji su bili zatočenici u srbijanskim logorima, procesuiranje dokazanih ratnih zločina, a već godinama baš ništa konkretno nije postignuto po tim pitanjima.
Europska unija je ta pitanja potvrdila kao zajednička europska polazišta u pregovorima sa Srbijom na njenom tzv. pristupnom putu u EU.
Nikad nismo čuli reakciju s vrha vlasti, pa ni od Plenkovića da je oštro prigovorio ili da će prigovoriti rukovodstvu EU zbog europskog zanemarivanja ili potpunog srbijanskog ignoriranja tih polazišta od goleme važnosti za Hrvatsku, usprkos stalnog javnog zavjetovanja obiteljima pobijenih ljudi da Hrvatska nikada neće odustati od potrage za njima.
Hm, potrage!
Zna se točno kod koga tražiti, zna se kako se to traži, zna se da je to izravno povezano sa statusom i utjecajem u EU, tako da riječ “potraga” nema smisla.
Čemu onda javna parada i zgražanje sad nad slikama ispraćaja Mladića, zar je to Hrvatskoj važnije od spomenutih pitanja, pogotovo da je to sad neko iznenađenje?
Pa kome može biti iznenađenje takvo ponašanje države, koja u oči cijeloga svijeta oslobodilačku akciju naroda žrtve svoje agresije međunarodno predstavlja genocidom?
Da ratnu odštetu ni ne spominjemo!
Naravno da nije, kao što nije ni nekolicini nas koji smo imali hrabrosti godinama unazad suprotstaviti se stvaranju prevarantskog i ružnog ekumenskog simbola od Porfirija u Zagrebu, danas iznenađenje, vijest ili čak važno da je Porfirije predvodio crkveni obred na ispraćaju Mladića.
Mi smo ukazivali na naše probleme, ne na srpske, upravo to i danas treba isticati, a upravo to je neprihvatljivo pretežitim politikama i medijima u Hrvatskoj.
Sve je usmjereno na izbjegavanje pitanja na koja mi u Hrvatskoj moramo imati odgovor i koja ovise isključivo o nama, pa se fokus javnosti ciljano usmjerava na pogledu u tuđa dvorišta. O tome se i u slučaju ispraćaja Mladića radi.
Ni o čemu drugome.
Ovakva javna i politička galama zbog “sramotnih slika iz Srbije” je zato u većini slučajeva sračunata na to da se u Hrvatskoj ljudi ne usude pitati gledajući te slike iz Srbije, kakva smo mi to država kad u toj istoj Europi dopuštamo međunarodnu kriminalizaciju svojih oslobodilačkih ratnih vojskovođa koji su narod branili od toga Mladića i njegove državne, ali i pretežite europske politike, kad pristajemo na proglašenje zločinom kompletne obrane hrvatskog naroda u BiH – i politike koja ju je kreirala i predvodila – s opasnim razornim posljedicama na današnji status hrvatskog naroda u BiH, nasuprot zaštićenog državnog statusa srpskog naroda u toj zemlji, konačno, u što se pretvorio hrvatski san o slobodi, kad moramo javno prezirati svoje ratne pobjednike u pravednom ratu. Ta pitanja su problem političkom poretku u Hrvatskoj, pa se zbog toga koristi srbijanski odnos prema Mladiću, iako nikako u istu civilizacijsku ravan ne spada Mladićev rat i ratna ostavština s bilo čim hrvatskim.
Dreka sa zagrebačkih adresa zbog viđenog u Srbiji je samo izraz straha pred nizom sličnih pitanja i pokušaj preveniranja istih zbog karaktera i potreba vlasti i političkog poretka u Hrvatskoj, veze to nema s načelima i sa stvarnom državnom politikom u odnosima sa Srbijom. Dakle, u biti se radi o prijetvornom zgražanju i korištenju toga javnog dojma za sasvim druge ciljeve, među kojima nije ni jedan stvarno motiviran hrvatskim nacionalnim interesom, nacionalnim karakterom i nacionalnim ciljevima državne politike.
Mladić i Srbija su samo strašila, kojima se nastoje oomogućiti nove manipulativne šanse u zemlji.
