Piše Mario Strinavić
Afera s ilegalnim odlaganjem otpada u Gospiću i Lici bez dvojbe je jedna od najozbiljnijih ekoloških i političkih tema s kojima se Hrvatska suočila posljednjih godina. Građani imaju pravo zahtijevati potpunu istinu, brzu sanaciju i utvrđivanje odgovornosti svih koji su sudjelovali u nezakonitom odlaganju otpada ili su svojim propustima omogućili da se ono godinama događa. O tome ne može biti prijepora.
Jednako je razumljivo da oporba u ovakvoj situaciji koristi političke mehanizme koji su joj na raspolaganju kako bi izvršila pritisak na vlast. To je sastavni dio demokratskog sustava. Zahtjevi za ostavkama, sazivanjem izvanrednih sjednica Sabora ili preispitivanjem odgovornosti Vlade legitimni su instrumenti parlamentarne demokracije.
Međutim, između političkog pritiska i stvaranja atmosfere straha postoji jasna razlika. Kada se prije dovršetka svih stručnih analiza i službenih nalaza javnosti iznose najteže tvrdnje ili se unaprijed donose konačni zaključci, postoji opasnost da politička borba preraste u širenje panike. U takvim okolnostima najveći teret snose upravo građani, osobito oni koji žive na području Like i svakodnevno se pitaju mogu li piti vodu, obrađivati zemlju ili sigurno živjeti u svom okruženju.
Odgovornost za javnu riječ pritom ne snose samo političari. Veliku ulogu imaju i mediji. U nastojanju da što prije objave novu informaciju ili privuku pozornost publike, nerijetko se poseže za dramatičnim naslovima i najcrnjim mogućim scenarijima. Takav način izvještavanja povećava čitanost i gledanost, ali istodobno može dodatno produbiti osjećaj nesigurnosti među građanima. Posebno kada stručne institucije još provode analize ili kada pojedini nalazi tek trebaju biti potvrđeni.
To, naravno, ne znači da mediji ne trebaju istraživati ili upozoravati na moguće propuste. Naprotiv, upravo su mediji često prvi koji otkrivaju afere od javnog interesa. No jednako je važna odgovornost da se činjenice jasno odvoje od pretpostavki, a političke izjave od znanstveno potvrđenih nalaza. U protivnom se stvara prostor u kojem emocije nadvladaju činjenice, a javna rasprava postaje sve više vođena strahom, a sve manje dokazima.
Građani imaju pravo biti zabrinuti. Ali imaju i pravo očekivati da ih se ne koristi kao sredstvo političkog obračuna. Hrvatska ima institucije čija je zadaća provesti istragu, utvrditi razmjere onečišćenja i kazniti odgovorne. USKOK, policija, inspekcijske službe i stručne institucije trebaju dovršiti svoj posao, a njihovi nalazi moraju biti temelj svih daljnjih političkih odluka.
Ako istraga potvrdi ozbiljne propuste državnih tijela ili političku odgovornost, javnost će imati pravo tražiti posljedice. Ako se pokaže da su pojedine tvrdnje bile pretjerane ili neutemeljene, tada će odgovornost snositi oni koji su svojim javnim istupima ili medijskim nastupima pridonijeli širenju nepotrebnog straha.
Borba za zaštitu okoliša ne smije postati natjecanje u tome tko će izgovoriti dramatičniju rečenicu. Ona mora ostati borba za činjenice, odgovornost i povjerenje građana. Samo tako Hrvatska može pokazati da je pravna i demokratska država u kojoj se ozbiljni problemi rješavaju dokazima, a ne političkom ili medijskom histerijom.
