Piše: Marko Ljubić
Iako su dostupni podaci o zagađenju idustrijskim otpadom u Gospiću zastrašujući s višedesetljetnim posljedicama na život generacija hrvatskog naroda, meni je osobno vrlo dvojbena i sumnjiva ova histerija izvanrednosti i hitnosti.
Plenković je svoj model paralelnog upravljanja zemljom, gdje silni savjetnici koje on i bez volje ministara nameće ministarstvima, njegovi osigurači na mjestima državnih tajnika, pomoćnika ministara, šefova državnih kompanija na koje nadležni ministri nemaju nikakvog utjecaja ili zamjenicima šefova uprava kojima formalno nadređeni ne mogu ništa jer su “šefovi ljudi”, provode njegove stvarne i u puno toga razorne politike, a kad se zagužva baci se ministre lavovima, doveo do zida.
To je vidljivo svakome.
Kao što je gotovo sigurno predvidljivo da Marija Vučković leti lavovima, iako sam Bog zna je li mogla utjecati, kao i prethodni ministri na bilo što oko toga otpada.
Drugo, nimalo manje važno pitanje je – tko čeka iza zida?
Nikakvo iznenađenje nije da je iza zida deklarirana ljevica, nije iznenađenje ni istup Marije Selak Raspudić, ni Mosta, jer oni nikada nisu pokazivali sklonost prema Plenkoviću, ni on prema njima, pogotovo kad i ako su imali čvrsta uporišta za žestoku kritiku.
Iznenađen sam, pogotovo nakon oštre i opravdane reakcije Milanovića, uz već spomenute, pozivom Ivana Penave, koji se htio ili ne pridružio toj kampanji uvlačeći i Domovinski pokret u atmosferu izvanrednosti koju je nametnula ljevica.
Neovisno o pokušaju taktiziranja u izjavi, zahtjev za hitnim sastankom koalicije je izraz neslužbene koalicije s ljevicom, što je dio javnosti prepoznao kao dokaz Penavine bliskosti s Milanovićem o kojoj se u kuloarima govori od prvoga dana formiranja koalicije DP s HDZ-om.
Ako za Plenkovića postoji crvena krpa, to je bilo kakva bliskost s Milanovićem, pa su mnogi u nevjerojatnoj samoubilačkoj Penavinoj izjavi o “časnom doprinosu Frke Petešića” raspravi o položaju Hrvata u BiH i nevjerojatno kapitulantskom sadržaju Rezolucije, vidjeli Penavin pokušaj pokazivanja lojalnosti Plenkoviću, koga je javna potvrda Petešićeve strategije mogla koštati glave.
S tim je Penava uzdrmao teze da je “Milanovićev satelit”, a ovo priključivanje stanju izvanrednosti ga ponovo vraća u tu ravan izlažući po tko zna koji put Domovinski pokret ozbiljnim dvojbama.
U odavno polariziranom političkom prostoru na Plenkovića i Milanovića, u kojem je vuk onaj drugi, na čemu pogotovo Plenković gradi svoj model pobjeda na izborima i rješavanja kriza, ovaj Penavin potez se jedino može tumačiti kao priprema terena da on s nekolicinom Ćipa oko sebe, skoči s broda koji tone.
Kapetanski?
A kad je bio kapetan, nemojmo se zajebavati!?
Iskustvo me uči da se uvijek u tako nametnutoj javnoj histeriji pokušavalo nešto prikriti ili ostvariti neki skriveni cilj pod krinkom zabrinutosti za narod i odgovornosti.
Plenkovićev odlazak će relaksirati Hrvatsku, krajnje je opasan i razoran na svim područjima, ali, je li rješenje Hrvatsku izručiti njegovim blizancima “Možemo”, bez prethodne pripreme ozbiljne desne nacionalne priče?
Penavin grijeh nije to što jest ili nije u dobrim odnosima s Milanovićem, kamo sreće da čitav niz ljudi s desnice s njim ima korektan odnos, pri čemu govorim i o ministrima, Penavina ostavština je već sad obilježena nevjerojatnim odbijanjem niza snažnih programskih stavova koje je pred hrvatski narod iznio Dabro tijekom zadnjih pet, šest mjeseci, nudeći i Penavi šansu da se na čelu stranke profilira kao ozbiljan nacionalni političar, iako je potpuno netalentiran, stavljajući do tada prilično neuvjerljivi i bezbojni DP na mjesto ključnog stupa desnice.
Penava je tu napravio DP-u i Hrvatskoj nepopravljive štete, a ljudi su to prepoznali kao bespogovorno sekundiranje Plenkoviću.
Zato je ovo njegovo svrstavanje uz ljevicu indikativno i bit će zanimljivo vidjeti reakcije.
Hrvatska je već odavno suočena s nizom materijalnih, a pogotovo nematerijalnih razornih i štetnih utjecaja, na mnoge sam upozoravao u svojim tekstovima i analizama. Trovanje vode i tijela nije teže od trovanja duha ljudi i duha nacije.
Ne vjerujem zato nikome tko danas traži izvanredno zasjedanje Sabora, hitan sastanak koalicije, a jučer je pred istim i daleko težim problemima šutio ili zatvarao oči.
Sjetimo se tridesetogodišnjeg političkog trovanja hrvatskog naroda u BiH ili isto toliko dugog trovanja Hrvatske antifašizmom.
Ne može problem otpada u Gospiću biti pokriće za banalnu borbu za vlast i nastavak posve istoga ponašanja protiv koga se sad ljevica tako zdušno bori.
Dok Sandra Benčić vrišti o Gospiću, Zagreb leži na atomskoj bombi godinama već unatoč njihovoj šestogodišnjoj vlasti.
Konačno, s problemom otpada u Gospiću smo suočeni već godinu i pol, a s problemima otpada na čitavom nizu identitetskih, nacionalnih, međunarodnih i drugih pitanja već desetljećima. Nitko tko nema senzibilitet za posljedice svih tih trovanja, nema ni za jedno.
Zato oprez pred paradom.
Imamo Vladu, zna se njena odgovornost, neka obavlja ono što mora, a ostali – razmislite koliko ste otpada progutali prodajući ga kao rješenje.
Problemi se rješavaju na predviđenim mjestima zastupajući čvrste izgrađene i prepoznatljive stavove, a ne stvaranjem privida javnim paradama, uz savijanje šija u institucijama.
Bit će zanimljivo vidjeti razvoj stvari.
