Piše Mario Strinavić
Sukob između predsjednika Republike i predsjednika Vlade odavno je prerastao okvire uobičajenih političkih neslaganja. No posljednja rasprava oko odlaska pripadnika Hrvatske vojske na vojni mimohod u Parizu otvorila je jedno ozbiljnije pitanje – gdje završava političko pravo na neslaganje, a gdje počinju zakonske ovlasti državnih institucija?
Nema dvojbe da predsjednik Republike ima pravo izraziti protivljenje bilo kojoj odluci Vlade, pa tako i odluci o sudjelovanju hrvatskih vojnika na međunarodnom protokolarnom događaju. Jednako tako, može javno upozoravati na političke posljedice takvih odluka ili ih ocijeniti štetnima za nacionalne interese. Međutim, sasvim je drugo pitanje može li ih jednostrano zabraniti ako za to ne postoji zakonska osnova.
Upravo su na tu razliku posljednjih dana upozorili i ustavnopravni stručnjaci, ističući da ceremonijalna sudjelovanja pripadnika Oružanih snaga nisu isto što i slanje vojske u međunarodne vojne operacije ili misije. Riječ je o protokolarnim aktivnostima koje imaju drukčiji pravni okvir i drukčije procedure odlučivanja.
Najveći problem u cijeloj priči nije ni Pariz ni vojna parada. Problem je što se osobni politički sukob ponovno prelama preko Hrvatske vojske. Kada se najviši državni dužnosnici javno nadmeću tko zapovijeda, u nezavidnoj se situaciji nalaze profesionalni vojnici i zapovjednici koji bi trebali biti izvan političkih obračuna. Vojska mora ostati institucija koja izvršava zakon i zapovijedi u skladu s jasno propisanim ovlastima, a ne prostor za dokazivanje političke nadmoći.
Demokratske države počivaju na podjeli vlasti i međusobnom poštovanju institucija. Kada se osobni sukobi pretvore u institucionalne blokade, najveću cijenu ne plaćaju političari nego država i njezini građani. Upravo zato ovakve situacije traže više odgovornosti, manje ega i strogo poštivanje zakona, bez obzira na to tko se nalazi na Pantovčaku, a tko u Banskim dvorima.
