Istekao je Trumpov ultimatum Iranu, a umjesto uništenja iranske civilizacije i vraćanja zemlje u kameno doba, ipak je povučena kočnica. Slijedila je odgoda američkog napada i Trumpovo pristajanje na primirje u zamjenu za dvotjedno otvaranje Hormuza. Je li na pomolu kraj američko-izraelskog rata protiv Irana ili je riječ tek o prvoj rundi?
Tko se može smatrati pobjednikom? Može li se primirje graditi na 10 točaka Teheranskog plana koje uključuje i prihvaćanje obogaćivanja uranija? Hoće li s otvaranjem Hormuškog tjesnaca cijena nafte pasti na predratnih 70-ak dolara?
O tome su u emisiji “U mreži Prvog” govorili profesor emeritus Ljubo Jurčić sa Zagrebačkog ekonomskog fakulteta i docent na Fakultetu političkih znanosti na Odsjeku za međunarodne odnose i sigurnost Robert Barić.
Barić: Strategija prema Iranu bila je nepripremljena
Retorika Donalda Trumpa u kontekstu sukoba s Iranom nije bila znak gubitka kontrole, nego nastavak njegove prepoznatljive strategije pritiska i pregovaranja, ocjenjuje Robert Barić.
– To je njegova standardna taktika – prijetnje, teatralne geste i optuživanje svih i svakoga. Trump nije klasični političar nego biznismen i taj stil djelovanja prenosi i u politiku, kazao je.
Govoreći o samoj operaciji, Barić naglašava da je početna pretpostavka bila pogrešna.
– Smatralo se da će nakon udara i dekapitacije političkog i vojnog vrha, sustav u Iranu jednostavno kolabirati i pristati na uvjete koji mu se nameću, ali sada se vidi da je cijela strategija bila prilično nepripremljena, naveo je.
U širem kontekstu odnosa saveznika upozorava i na razlike u ciljevima između Washingtona i Jeruzalema, pri čemu posebno izdvaja ulogu Benjamina Netanyahua.
– On ima dugoročnu agendu vezanu uz Iran, ali ciljevi Izraela i SAD-a nisu nužno isti, a ideje o slabljenju ili čak raspadu Irana prisutne su u dijelu izraelskih političkih krugova već godinama, objašnjava.
Analizirajući razvoj situacije, Barić ističe da se Trump našao pred ograničenim izborom.
– Imao je dvije opcije – proglasiti pobjedu uz tvrdnju da su naneseni teški udarci i povući se ili krenuti u daljnju eskalaciju kako bi pokušao prisiliti iransko vodstvo na za njih neprihvatljive uvjete, objašnjava.
Upozorio je i na vojna ograničenja takvog pristupa, pozivajući se na procjene obavještajnih službi.
– Jasno je bilo da se rat ne može dobiti isključivo zračnom moći, a iranski režim se za takav scenarij pripremao godinama kroz koncept takozvane mozaične obrane, naveo je.
Jurčić: Cijene nafte oko 90 dolara u kratkom roku, oporavak ovisi o logistici
Smirivanje sukoba na Bliskom istoku zasad je ublažilo strahove od jačeg udara na globalno gospodarstvo, a kretanje cijena nafte pokazuje da tržište reagira racionalnije nego što su predviđali najcrnji scenariji, ocjenjuje ekonomist Ljubo Jurčić.
– Za početak, možemo biti zadovoljni da je sukob zaustavljen – i zbog sigurnosti i zbog ekonomije. Najmanje razloga za zadovoljstvo ima Izrael jer njegovi ciljevi očito nisu ostvareni, ali za globalno gospodarstvo ovo je važno smirivanje situacije, naglasio je.
Govoreći o ekonomskim posljedicama, naglašava važnost realnih pokazatelja.
– Ekonomija je dijelom umjetnost, ali je prije svega znanost. Kada se govorilo o mogućem zatvaranju Hormuškog prolaza, ozbiljni analitičari su procjenjivali da bi cijena nafte mogla ići oko 100 dolara, dok su apokaliptične prognoze išle i do 150, naveo je.
Ističe da se tržište ipak stabiliziralo.
– Cijena nafte se zaista kretala oko 100 dolara. Špekulanti su je pokušavali podići na 110 ili 115, ali nije bilo dovoljno kupaca pa se vraćala. To pokazuje da tržište ipak ima svoje zakonitosti i ograničenja, objašnjava.
Upozorava i na ulogu špekulacija.
– Dio cjenovnih kretanja rezultat je i špekulantskih pokušaja da se situacija iskoristi za brzu zaradu, poručio je.
Govoreći o kratkoročnim očekivanjima, Jurčić napominje da ako ne bude novih poremećaja, u sljedećih mjesec dana cijena nafte mogla bi se kretati oko 90 dolara, uz manja odstupanja, ovisno o brzini oporavka proizvodnje i logistike.
Osvrnuo se i na srednjoročne izglede i povratak cijene barela nafte na iznose prije početka sukoba.
– Povratak na razine od 70-ak dolara moguć je za otprilike šest mjeseci, ali to ovisi o tome koliko će se brzo obnoviti proizvodnja, transport i cjelokupni opskrbni lanci, apostrofira.
“Sukob s Iranom može potaknuti širenje nuklearnog programa u regiji”
Pokušaji rušenja režima u Iranu vojnim putem pokazuju se kao iznimno rizični i dugoročno mogu potaknuti još opasnije procese, uključujući ubrzani razvoj nuklearnog oružja, upozorava Barić.
– Režim se ne ruši tako. To je jedan od najtežih zadataka koji zahtijeva dugotrajnu i pažljivo pripremljenu strategiju, uključujući tajne akcije i oslonac na unutarnje snage koje mogu preuzeti kontrolu, kazao je.
Govoreći o mogućim posljedicama, Barić upozorava na promjenu iranske strategije.
– Mnogi analitičari će se složiti da bi Iran nakon ovoga mogao tiho krenuti u pravi nuklearni program. Dosad je postojala strateška dvosmislenost – civilni program koji se može pretvoriti u vojni, ali bez prelaska te granice, naveo je.
Ističe da bi novi pristup mogao biti znatno opasniji, te upozorava i na šire posljedice za regiju.
– Takav razvoj događaja mogao bi potaknuti i druge države poput Turske i Saudijske Arabije da krenu istim putem, što bi značilo znatno nestabilniji svijet nego prije ovog sukoba, apostrofirao je.
Zaključno dodaje: „Trump će vjerojatno proglasiti pobjedu i povući se, ali posljedice ovog rata ostat će i za regiju i za globalnu sigurnost.“
“Mir je jedina stvarna dobit sukoba na Bliskom istoku”
Na pitanje tko je stvarni pobjednik sukoba, Jurčić ističe da je jedina prava dobit činjenica da je rat zaustavljen.
– Pobjednici smo svi ako rat prestane. Nema dobrog rata i lošeg mira – mir je uvijek bolja opcija, konstatirao je.
Upozorava pritom na dubinske razlike koje oblikuju odnose na Bliskom istoku.
– Ovdje se radi o sudaru različitih civilizacija i načina razmišljanja. Iran nije Irak – riječ je o državi s tisućljetnim identitetom i snažnim osjećajem pripadnosti, kazao je.
Naglašava i učinak vanjskih napada na unutarnju koheziju.
– Napadi izvana često homogeniziraju društvo. Čak i oni koji su bili protiv vlasti, u takvim situacijama staju u obranu države, poručuje.
Zaključno upozorava na širi regionalni kontekst.
– Bez obzira na međusobne razlike, zemlje regije mentalitetno su bliže jedna drugoj nego SAD-u, zaključio je., piše HRT.
