Redakcijiski tekst
Fenomen Jakov Jozinović teško je nazvati glazbenim uspjehom u klasičnom smislu – prije bi se moglo reći da je riječ o dobro upakiranom proizvodu koji eksploatira tuđi rad uz minimalan vlastiti doprinos. I dok publika puni dvorane, pitanje koje visi u zraku postaje sve neugodnije: što točno Jozinović zapravo donosi sceni osim korektnog izvođenja već dokazanih hitova?
Njegovi koncerti, koliko god bili posjećeni, više nalikuju karaoke večerima na steroidima nego ozbiljnom autorskom nastupu. Redaju se pjesme koje publika već zna napamet, emocija je posuđena, a vrhunac večeri gotovo nikad nije vezan uz njega, nego uz originalne izvođače čije pjesme interpretira. Drugim riječima, publika dolazi zbog nostalgije, ne zbog Jozinovića.
U tom kontekstu, priča o njegovom “uspjehu” djeluje šuplje. Jer ako je dovoljno stati na pozornicu i pristojno otpjevati tuđe pjesme da bi se punile dvorane, onda govorimo o ozbiljnoj devalvaciji autorskog rada. Jozinović ne riskira, ne stvara i ne definira ništa novo – on reproducira. I to uz financijsku korist koja bi, u nekom pravednijem sustavu vrijednosti, pripadala prvenstveno autorima.
Ni tehnički gledano, njegova interpretacija ne donosi osobit pečat. Nema tu prepoznatljive boje, nema autorske reinterpretacije koja bi pjesmu pomaknula izvan originala. Sve ostaje u zoni sigurnog, gotovo sterilnog izvođenja, kao da je cilj ne pogriješiti, a ne reći nešto vlastito. To je možda dovoljno za televizijski format ili klupsku zabavu, ali teško za ozbiljan glazbeni kredibilitet.
Kritike kolega nisu slučajne – one su logična reakcija na model koji nagrađuje imitaciju umjesto stvaranja. Estradna scena, koliko god bila komercijalna, ipak počiva na ideji autorstva. Bez toga, izvođač postaje zamjenjiv. A Jozinović, u ovom trenutku, djeluje upravo tako – kao netko tko bi se mogao zamijeniti bilo kojim solidnim pjevačem s dovoljno samopouzdanja.
Na kraju, ostaje dojam da je riječ o fenomenu koji više govori o publici nego o izvođaču. Jer ako je ovo dovoljno da se postane “zvijezda”, onda problem nije samo u Jozinoviću – nego u kriterijima koji su toliko pali da je i najobičnija reprodukcija postala spektakl.
