Piše Marko Ljubić na FB
“Predsjednik Republike Milanović je svojim javnim istupima o ratu Izraela protiv Hamasa u Gazi, ratu koji je započet Hamasovim upadom na teritorij Izraela i rijetko viđenim masakrom, nazivajući izraelsko vojno djelovanje genocidom, a premijera Netanyahua zločincem, svrstao hrvatsku državu u dijelu svoga utjecaja nasuprot realnog raspoloženja i stavova hrvatskog naroda.
Iako se njegovo ponašanje u Hrvatskoj pokušava tipizirati kao nekakvo rusofilsko djelovanje, takve reakcije su izrazit i jasan nastavak komunističko-jugoslavenskog i suvremenog globalističko-ljevičarskog odnosa prema Izraelu, pogotovo prema Netanyahu.
U ovom trenutku vrijedi podsjetiti da su upravo komunistička partija, Tito i SFRJ, čak i nakon međusobnog priznanja s državom Izrael, bila istinski zastupnik najrigidnijih antiizraelskih, ali i antisemitskih politika, pa je naivno danas Milanovićevo ponašanje gledati izvan te političke paradigme.
To čak niti ne mora biti izraz osobnog Milanovićevog odnosa prema Izraelu, koliko je uvjetovano snažnom uvjetovanošću njegove političke karijere i statusa tzv. antifašizmom u Hrvatskoj, banalno maskiranim antihrvatskim neokomunizmom, neojugoslavenstvom i internacionalističkim anacionalnim agendama.
Cinizam je upravo u tome što država Izrael od proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske tolerira i dopušta upravo nositeljima tih politika javno i političko mentalno i institucionalno nasilje nad hrvatskim narodom, pokrivajući svoje barbarsko i totalitarno naslijeđe do vrata umrljano hrvatskom krvlju, poveznicom sa stradanjem židovskog naroda, izrazito bezobrazno zlouporabljujući fantomski hrvatski povijesni kompleks antisemitizma, povezan za ulogu NDH.
Više sam puta u svojim javnim istupima i analizama upozoravao na neshvatljivo ponašanje izraelskog veleposlanstva u Zagrebu, koje je čak i nasuprot državne politike primjerice stupalo iza Pupovca i skupina u kolonama u velikosrpskom mitomanskom Jasenovcu, pri čemu su mirno gledali progone hrvatskih intelektualaca zbog krajnje etičkih istraživanja, eliminirajući ih lažnim optužbama da osporavaju Holokaust, a s druge strane su ili podupirali, ili mirno gledali skupine izravnih sljednika izrazito antisemitskog komunističkog režima, koji se cinično nazivaju antifašistima, kako “komemoriraju stradanje židovskog naroda”, uvijek iskorišteno za optužbe za fašizam hrvatskog naroda i današnjih hrvatskih generacija.
To višedesetljetno krajnje čudno, pa i bešćutno ponašanje izraelskog veleposlanstva u Zagrebu, dakle države Izrael, iako je unosilo pomutnju u raspoloženje većine hrvatskog naroda, realno nije bitnije promjenilo povijesnu sklonost Hrvata Izraelu.
Taj odnos u suvremenim geopolitičkim okolnostima ima snažne veze i s proameričkim raspoloženjem hrvatskog naroda, jer ne treba naglašavati da svaki čak i neuki Hrvat zna za neraskidivu vezu SAD i Izraela.
Utoliko je tijekom godina Hrvatima, posebno u BiH bila nevjerojatna nezainteresiranost Izraela i još nevjerojatnija štetočinska politika SAD-a prema Hrvatima u BiH, usprkos neupitnim saznanjima o djelovanju niza proiranskih i islamističkih skupina u BiH, te gotovo preslikanom istom djelovanju bošnjačke politike.
Upravo u takvim okolnostima, koliko god odnos Hrvata i Republike Hrvatske mogao biti strateški nebitan za Izrael, zahtjev izraelskog veleposlanika Korena o zatvaranju iranskog veleposlanstva, s takvim nediplomatskim i javnim istupom, realno ispada slonovsko ponašanje u bašči cvijeća.
Hrvatska neće, ne smije i ne može voditi izraelske ratove, pogotovo na temelju proizvoljnih optužbi.
To šalje poruku bešćutnog gazdinstva, ostavlja sa svim izrečenim u tekstu dojam izrazitog nepoštovanja hrvatskog naroda i hrvatske države.
Cinizam je da je upravo na to reagirao predsjednik Milanović, a još veći cinizam je da je to morao uraditi i da je njegova reakcija izvan konteksta svega rečenoga potpuno ispravna.
Dok god Izrael bude dopuštao da se antisemitske politike i snage u Hrvatskoj, gotovo u potpunosti anacionalne i u velikoj mjeri antihrvatske, budu u svome djelovanju zaklanjale “krivnjom” hrvatskog naroda prema Židovima, kako bi ostvarile i učvrstile svoju dominaciju u Hrvatskoj, bit će izloženi politikama raznih Milanovića i sve ozbiljnijem preispitivanju odnosa hrvatskog naroda i nacionalnih snaga prema sebi.
Banalno je gledati kako vodeći otvoreni antifašist, po definiciji naslijeđa u Hrvatskoj antisemit Milanović ružno napada Izrael s anacionalnih antifašističkih pozicija, pa onda Hrvatsku brani od prilično divljačkog nastupa predstavnika države Izrael, što ispada ružan igrokaz s državnom dimenzijom, a u realnom djelovanju tijekom puno godina unazad, i jedan, i drugi uvjetuju i potpomažu pozicije s kojih se sad sukobljavaju, pokušavajući se loptati s Hrvatskom.
Jedina stvar koju nikako ne bi smjeli raditi ako im je stalo do prijateljstva, je ovakvo ponašanje kakvo smo vidjeli u istupu gospodina Korena, ali i dopuštanje da izraziti antisemiti i velikosrpski protagonisti u Beigradu, te prosilamističko bošnjačko rukovodstvo, koriste Židove i Holokaust kao batinu nad hrvatskim glavama. Tražiti od Hrvatske da zatvori Iransko veleposlanstvo zbog navodne iranske špijunaže koja smeta u ovom trenutku Izraelu, a godinama nije smetala Hrvatskoj, krajnje je bezobrazluk. Jer, ako netko iz vlastitih iskustava ima i može imati senzibilitet za stradanja Židova, kao i oprez prema prodoru islamskih imperijalnih utjecaja u Europu preko hrvatskih zemalja, to su Hrvati. Ako Koren neupitno zna da u iranskom veleposlanstvu djeluje teroristička obavještajna skupina onda bi bilo prijateljski odavno upozoriti Hrvatsku, a ne tražiti od nje da tolerira obavještajno djelovanje protiv sebe, a eliminira obavještajno djelovanje protiv Izraela.
To bi se moralo cijeniti, to bi bio red i pokazati.
A ne uvjetovati i zahtjevati slonovskim mentalitetom moralnog autoriteta koga se ne smije preispitivati.
Hrvati su svojom povješću zaslužili baš sve preispitivati i od svakoga tražiti poštovanje.
To je minimum državnog ponašanja.”, napisao je Ljubić
