Piše: Mario Strinavić
Slučaj Josipa Dabre ponovno je pokazao koliko je hrvatski odnos prema totalitarizmima selektivan i politički oportun. Dabrin potez može se smatrati neukusnim i politički štetnim, ali je istodobno razotkrio dvostruke standarde koji na domaćoj sceni postoje godinama. Paradoksalno, upravo je takvim istupom dao premijeru argument da napokon otvori pitanje zabrane veličanja svih totalitarnih režima, bez iznimki i bez ideoloških popusta i dvostrukih konotacija.
Hrvatska ljevica redovito i glasno upozorava na opasnosti desnog revizionizma, što je legitimno. No problem nastaje ondje gdje se komunističko nasljeđe tretira znatno blaže. Antifašizam se često koristi kao moralni štit, iako povijesna realnost pokazuje da je pod tim znakom uspostavljen jednopartijski sustav s političkim progonima, likvidacijama i gušenjem sloboda.
Primjeri poput Trnjanskih kresova pokazuju tu pukotinu. Za jedne je to oslobođenje Zagreba, za druge početak razdoblja obilježenog poratnim likvidacijama, Križnim putem i obračunima bez suđenja. O tim žrtvama i danas se govori tiše. Selektivna empatija nije kultura sjećanja nego politički filter.
Licemjerje se vidi i u simbolima. Jugoslavenska ikonografija bez većih problema se pojavljuje na lijevim okupljanjima, iako je riječ o državi koja nije bila demokratska. Istodobno se svaka desna provokacija tretira kao društvena opasnost najviše razine. Ako su kriterij demokracija i ljudska prava, onda aršini moraju biti isti.
U tom kontekstu znakovit je primjer gostovanja Dalije Orešković u podcastu Hrvatska uživo. Na pitanje zašto se u javnom prostoru oštro osuđuje ustaška simbolika, ali se istodobno zanemaruje simbolika crvene zvijezde pod kojom su počinjeni zločini i pod kojom je djelovala i JNA u vrijeme agresije na Hrvatsku, odgovorila je: “Pa s razlogom se ne čuje, što u Crvenoj zvijezdi točno treba napadati.”
-Dakle, ja ne mislim da se domovinski rat vodio između Crvene zvijezde kao simbola s jedne strane i nove Hrvatske države s druge strane, pogotovo ne u kontekstu nekakve Jugoslavije. Jugoslavija se raspala prije početka domovinskog rata demokratskim procesima, to pod broj 1. To što je Jugoslavijska narodna armija zlo upotrijebila oznaku ili zvijezdu koja je nasljeđena iz tog raspadnutog sustava, to je nešto drugo. U mojoj viziji ili kako sam ja shvatila razdoblje u kojem sam i sama bila svijedok vremena, mi smo se borili protiv veliko srpske ideologije i četničke agresije, ne protiv jednog simbola koji datira iz nekog drugog vremena, iz razdoblja drugog svjetskog rata.
Govoreći o Jugoslaviji, rekla je: “Je li Jugoslavija bila totalitarna? Pa ne znam baš da li je to ispravan izraz… jer u tom procesu ta Jugoslavija nije u svim razdobljima bila ista.” Istaknula je i da je riječ o socijalističkom sustavu koji je imao faze liberalizacije, industrijalizacije i modernizacije, uz priznanje da je u poraću bilo zločina i političke represije.
Upravo iza takvih izjava stoji i ključna činjenica koju je teško zaobići. Povjesničarske procjene o poratnim likvidacijama i represiji komunističkih vlasti nakon 1945. u Hrvatskoj govore o desecima tisuća ubijenih bez suđenja, dok se na razini cijele bivše Jugoslavije procjene ukupnih žrtava komunističkog režima kroz poraće i kasnije političke progone kreću od više stotina tisuća pa naviše, ovisno o metodologiji istraživanja. Među žrtvama su bili vojnici, ali i velik broj civila, svećenika, intelektualaca i političkih neistomišljenika. To su povijesno dokumentirane teme o kojima se desetljećima šutjelo, a koje danas ulaze u znanstvena istraživanja i javne rasprave.
Problem takvog diskursa nije u pravu na nijansiranje povijesti, nego u očitoj neravnoteži. Kada je riječ o desnim simbolima, nema nijansi ni konteksta. Kada je riječ o komunističkom nasljeđu, odjednom se otvaraju faze, okolnosti i pozitivni procesi. Upravo to mnogi građani doživljavaju kao dvostruki standard.
Ni liberalni centar nije imun na nedosljednost. Političari koji se predstavljaju kao glas razuma često su vrlo oštri prema jednoj vrsti totalitarne simbolike, ali znatno blaži prema drugoj. Time se liberalizam pretvara u taktiku, a ne princip.
Zato je Dabrin slučaj, koliko god bio politički nespretan, možda i prilika. Ako premijer doista želi Hrvatsku maknuti iz stalnih ideoloških rovova, sada ima povod otvoriti ozbiljnu raspravu o zakonskoj zabrani veličanja svih totalitarnih režima. Bez iznimki, bez “naših” i “vaših”.
Ne može se imati nultu toleranciju prema jednoj simbolici, a zatvarati oči pred drugom. Ne može se jedno zlo proglašavati apsolutnim, a drugo objašnjavati okolnostima. Ako je temeljna vrijednost demokracija, onda su i fašizam i komunizam na istoj strani problema.
Dok god jedni pod krinkom antifašizma relativiziraju komunističke zločine(što nema veze jedno s drugim), a drugi pod krinkom domoljublja relativiziraju ustaštvo, Hrvatska će ostati zarobljena u prošlom stoljeću. Možda je vrijeme za jednostavan princip: totalitarizam je totalitarizam. Zlo je zlo, bez obzira na boju zastave. Tek kad to postane opće mjesto, rasprave o pjesmama i pokličima prestat će biti političke bombe, a postati dio zatvorene povijesne lekcije.
PREMIJERU NA TEBI JE RED !
IZJAVA DALIJE OREŠKOVI U PODCASTU HRVATSKA UŽIVO
