Piše: Marko Ljubić na facebooku
Iako su uklanjanje mauzoleja “srpskom narodnom junaku” Šoškočaninu zabilježili kao dnevnu vijest praktično svi mediji u Hrvatskoj, taj nimalo nebitan i nimalo dnevni događaj prestao je biti važan samo dan kasnije, čime se tom prvorazrednom političkom događaju pokušala nametnuti dimenzija i oznaka nebitnosti.
Je li to događaj samo dnevnog karaktera?
Nikako nije.
U zemlji u kojoj se više od dvadeset godina stvaralo desne političke platforme na upiranju prstom u razornu negaciju hrvatske državnosti, koja se održavala pod suludom maskom prava nacionalnih manjina i demokratskom nekulturom s uporištem da svatko može oslobodilački rat hrvatskog naroda politički definirati i zastupati iz vlastite krajnje subjektivne perspektive, legalno i institucionalno uklanjanje toga slavoluka agresoru nikako nije činjenica dnevnog karaktera.
Ako to usporedimo s nebrojenim istupima, upozorenjima, porukama i javnim užarenim sukobima oko tzv. srpskih centara, s bacanjem vijenaca u Dunav, zatim s danima srpske kulture uoči Dana sjećanja na Vukovar i Škabrnji, ako to usporedimo s tzv.antifašističkim ustankom u Srbu i s trajnim političko-medijskim sukobima izazvanim otvorenim političkim srbovanjem u Hrvatskoj, gdje prije svega na tzv. desnici svaka srbijanska i Pupovčeva unutarhrvatska banalnost dobiva gotovo paradigmatsku važnost i potiče bezbrojne lamentacije, očito je da se minimalizacija toga događaja radi iz vrlo pažljivo osmišljenog interesnog pristupa s ozbiljnim političkim ciljem.
Inicijator Zakona o grobljima, kojim je uklanjanje srpskih simboličkih negacija temelja hrvatske državnosti postala državna politika, je Domovinski pokret, pa je nemoguće aktualni medijsko-politički odnos prema ovom događaju izuzeti iz odnosa prema njima.
Penavu i njegovu ekipu se silovito s desnice nakon pokušaja kak’i Radićevog “domoljubnog” puča nazivalo izdajnicima, a polazište je bilo da su usprkos programskim najavama pristali na Plenkovićevu inkluzivnost i afirmaciju novoga zamaha političkog srpstva, pri čemu se baš Penavi, Dabri, Ćipi i ostalima nabijalo na nos srpske kulturne centre, financiranje SNV-a i kompletno Pupovčevo političko srbovanje, dok se s druge strane činjenicu da upravo zbog njih nema SDSS-a u vladajućoj koaliciji, te da su oni u državnu politiku ugradili kao koalicijski uvjet Zakon o grobljima sa svih strana proglašavalo kozmetikom i izdajom.
Medijski je tako s Plenkovićevog HDZ-a upravo na njih svaljena odgovornost za sve što kao manjinski partner nisu realno mogli postići, zanemarujući pri tome ono što jesu postigli.
Ta polazišta su silovito gurali kak’i Radićevi “domoljubi” i “domoljubni” mediji i komentatori, a realno su najviše odgovarala Plenkovićevu HDZ-u, kome je upravo tim svojim navodno kozmetičkim zahtjevima Domovinski pokret realno prebacio svu odgovornost za niz prosrpskih i destruktivnih politika kao glavnom i većinskom koalicijskom partneru, pa je tu neugodnost za Plenkovića svakako trebalo preadresirati.
To je odgovaralo i Pupovcu, političkom srpstvu, jer su vrlo lako mogli usmjeravati svu negativnost prema Domovinskom pokretu i preko ovih politika održavati stanje ugroženosti, što je odgovaralo i cijelom ljevičarskom mainstreamu, jer je ljevičarskim politikama Pupovčevo političko srbovanje trajno koristan instrument paralize Hrvatske.
Domovinski pokret je nakon razlaza s kak’i Radićem postao vrlo opasan upravo iz razloga što je pokazao primjerom da se programsko-političke ideje moraju institucionalizirati, makar to bilo u minimalnoj mjeri.
Pokazali su pravac koji prije toga na desnici nije postojao i koga se namjerno destruiralo, čime je državna politika preko dva desetljeća klizila u ljevičarskom pravcu opasno naginjući državu u suprotnost nacionalnim interesima.
Uzdižući demografsko pitanje na vrh državno-političke piramide, jasno ističući odbojnost prema uključivanju političkog srpstva u formalnu državnu vlast i udarajući u srce simbolike relativizacije i negacije oslobodilačkog rata preko Zakona o grobljima, zatim reafirmacijom politike nužnog preispitivanja povijesnih antihrvatskih dogmi s prof. Vlatkom Vukelić, koja je silovitim antifa i inkluzivističkim kampanjama bila medijski i institucionalno doslovno kriminalizirana kao javni primjer svima što ih čeka ukoliko dirnu u službene dogme poretka, Domovinski pokret je postao preopasan politički presedan, izvan kontrole poretka.
Zato su svi mehanizmi javnosti i politike angažirani na minoriziranje tih činjenica, a pogotovo paradigmatskog uklanjanja mauzoleja Šoškočaninu, paradignatskog jer je to bio akt – državne politike.
Očito u golemoj mjeri neželjene, jer ni tzv. političkom i medijskom mainstremu ne odgovara gubitak trajnog izvorišta stvaranja javne pomutnje i skretišta s temeljnih politika, a nikako ne odgovara ni lažnoj desnici o kojoj pogotovo personaliziranoj u kak’i Radiću, ozbiljni ljudi argumentirano govore kao o službenici poretka nimalo ne isključunući ni srbijanske utjecaje.
Pitat ćete se zašto tom događaju u medijskim desnim oazama nije dano veće značenje?
Zar nije jasno kao dan!?
Zato što “neizdajničkim” sredstvima kak’i Radić i njegovi pokrovitelji kontroliraju golemu većinu tih medija i redakcija, točno ovako kako pokušavaju desnicu u Hrvatskoj svesti na platformu cirkusantske Vukovarske platforme koja jedino može uspješno potamaniti prasad na “klauzurama” i od desnice napraviti cirkus kakav gledamo desetljećima unazad s eliminacijom svakoga tko bi mogao biti opasan za inkluzivni poredak.
Stvari treba gledati kroz gromoglasno predstavljanje kak’i Radićeve vukovarske skupine, prilično otužne koalicije, jer upravo taj pokušaj i spomenuto nastojanje minimiziranja značajnih, makar za sada više simboličkih uspjeha Domovinskog pokreta kroz državnu politiku, zorno ukazuju na preventivno nastojanje poretka obeshrabriti stvaranje ozbiljnije političke platforme na desnici s Grmojinim Mostom Tomislavom Jonjićem, eventualno Marijom Selak Raspudić i s nizom snažnih političkih osoba tipa Brune Esih, koji bi mogli privući ozbiljne ljude, prije svega intelektualce, a na primjeru malih-velikih koraka Domovinskog pokreta.
Zato se to mora suzbiti udruženim snagama ljevice, inkluzivnog centra i desnice., napisao je Ljubić
