U hrvatskoj politici narativi se često proizvode brže nego što se činjenice stignu provjeriti. Tako ovih dana dio zastupnika platforme Možemo, pogotovo Sandra Benčić, pokušava progurati tezu da je premijer nervozan. To zvuči zgodno za naslov i društvene mreže, ali teško izdržava ozbiljniju političku analizu.
Jer ako se pogleda hladne glave, vidi se nešto drugo. Plenković ne djeluje kao političar u panici, nego kao netko tko mjesecima čeka da mu se politički protivnici namjeste na volej. A u politici, kao i u sportu, vrijedi ona stara: tko čeka, taj i dočeka.
Doček naših rukometaša pokazao je upravo to. Događaj koji je trebao biti samo sportsko slavlje pretvorio se u politički trenutak u kojem je premijer jednim udarcem ubio ne jednu, nego tri muhe. Jednom jedinom tiskovnom konferencijom stvari je politički postavio na mjesto i jasno odredio tko je na kojoj strani terena, a tko sjedi na klupi.
Prva dimenzija tog poteza je učvršćivanje vlastite pozicije. Premijer se pozicionirao kao netko tko razumije simboliku nacionalnih trenutaka i ne bježi od njih. Druga je jasno targetiranje političkog protivnika. I tu dolazimo do ključne točke: njegov primarni cilj u ovom trenutku nije SDP, nego Možemo.
Ne zato što su najjači, nego zato što su korisni u širem političkom rasporedu. Fokusom na Možemo, Plenković zapravo dugoročno obezvrjeđuje SDP i gura ga iz političkog centra sve više ulijevo, pa čak i iza Možemo. Time se prostor centra dodatno otvara za HDZ, koji se onda može predstavljati kao jedina realna opcija umjerene politike.
Treća dimenzija je preventivna. Plenković je svjestan, ali ne i nervozan, da platforma Možemo kroz razne inicijative, prosvjede i mobilizacije može stvarati pritisak i pokušavati proizvoditi atmosferu destabilizacije. To smo već gledali u regiji. Upravo zato nije slučajno što je u nekoliko navrata za “MOŽEMO upotrijebio izraz “MORAMO”, što mnogi tumače kao aluziju na srbijansku inačicu iste političke platforme.
Tu poruka nije lingvistička pogreška, nego politički signal: povezivanje domaće ljevice s regionalnim obrascima pritiska i prosvjedne politike. Time se biračima sugerira da se ne radi samo o lokalnoj politici, nego o širem modelu djelovanja.
U cijeloj priči posebno je zanimljivo pitanje izbora. Već je dulje vidljivo, a neki od nas to i javno govore, da bi parlamentarni izbori mogli doći ranije nego što zakon predviđa. Iz premijerovih nastupa iščitava se priprema terena. Onaj tko kontrolira tempo, često kontrolira i ishod.
Zato teza o nervozi više govori o željama oporbe nego o realnom stanju stvari. Nervozan političar ne bira trenutak, ne čeka i ne tempira. Nervozan reagira. A ovdje gledamo političara koji povlači poteze kad procijeni da je teren pripremljen.
Može se to nekome sviđati ili ne, ali teško je osporiti da se radi o promišljenoj strategiji. U politici dojam često vrijedi koliko i program. A trenutačni dojam je da premijer igra dugoročnu partiju, dok dio oporbe još uvijek igra na potez više, a ne na rezultat.
Hoće li ta strategija uspjeti, odlučit će birači. No jedno je sigurno: u ovoj fazi političke utakmice, teško je govoriti o nervozi onoga tko bira trenutak udarca.
