Kako smo neki dan prenijeli otvoreno pismo dukljanskog akademika Sretena Vujovića novinaru i publicistu Marku Ljubiću koje je izazvalo veliku pozornost kod naših čitatelja.
U nastavku prenosimo i odgovor kolege Marka Ljubića objavljenom na substracku akademiku DANU Sretenu Vujoviću:
“Poštovani Akademiče Vujović,
iako si naglasio da mi pišeš bez predumišljaja, ja ću Tebi odgovoriti preko slobodnih oaza medija u Hrvatskoj i među Hrvatima diljem svijeta, te u slobodnoj crnogorskoj javnosti, s predumišljajem.
Tvoje pismo je izraziti prkos, otpor i beskompromisno protivljenje lažima, licemjerstvu i cinizmu, tako sam ga doživio i tako ga prihvaćam.
Konačno, zato Te i cijenim.
Iako naši narodi dijele puno toga zajedničkog, iako se suočavamo sa sličnim problemima nastalim i kreiranim u prilično sličnim, a dobrim dijelom i u istim geopolitičkim i imperijalnim kuhinjama, niz je okolnosti utjecao na to da je hrvatskom narodu danas lakše odgovoriti na prijetnje i ugroze nego crnogorskom narodu. Na isti način je moja javna i društvena pozicija komfornija nego Tvoja, što nikako nije razlog moga zadovoljstva jer moju potpunu slobodu određuje Tvoja, kao i hrvatsku slobodu i suverenost crnogorska sloboda i suverenost, a Tvoje javno djelovanje još tamo od 1990. godine neusporedivo je snažniji izraz i svjedočanstvo hrabrosti, pa ako baš hoćemo i junaštva, nego moje. Ja sam prihvaćajući zdušno povijesnu šansu i privilegij trenutka i čast pripadnosti hrvatskom narodu s golemom većinom moga naroda uložio sve što sam imao u zagovor i obranu nacionalnih i svojih obiteljskih i osobnih ideala preuzimajući možebitni i realni povijesni i životni rizik, Ti si bez ikakvih rezervi s grupom prijatelja, Mijom Popovićem, Dimitrijem Popovićem, Jevremom Brkovićem, Veljkom Bulajićem, nabrajam samo meni znane i one koje sam u tim dramatičnim trenucima obrane našega opstanka i slobode pred srpskom agresijom imao čast sresti u Zagrebu i svjedočiti osobno njihovo prijateljstvo prema mome narodu, te s drugim meni manje poznatim crnogorskim intelektualcima tada u krajnje neprijateljskom i ubilačkom okruženju zagovarao ideal slobode svoga podčinjenog naroda gurnutog u rat protiv Hrvata, zalažući se za slobodu hrvatskog naroda. Nikada nisi odustao od toga ni po cijenu života, nisam ni ja, ali meni je neusporedivo lakše bilo preskakati zaprijeke nego Tebi, jer bar nakon 1995. godine nisam riskirao život kao Ti.
To su neusporedive razlike, to je izraz obvezujuće časti, koju nitko tko voli ljude, svoj narod i tko živi po kršćanskim načelima ne bi smio zaboraviti nikada.
Zato svoj javni odnos prema crnogorskom narodu i prema Tebi smatram moralnim imperativom i osobnim dugom, pogotovo što mi Ti nikada nisi to nametao kao dug.
Što iz Tvojih tekstova koje redovito čitam, što preko rijetkih neposrednih saznanja i još rjeđih informacija u medijima u Hrvatskoj, znam u načelu u kakvoj je opasnosti danas Tvoj narod. Znam točno i tko je nositelj te ugroze, znam koji mu je cilj, znam kako se ostvaruje i što me posebno muči, znam dubinu licemjerstva koje to mirno i bez otpora gleda u ime „ideala“ koji se nameću i meni i Tebi.
Licemjerstva zato, jer silnice koje uveliko utječu na naše živote, na naša društva, na naše narode preko naših država, s jedne strane zahtijevaju i nameću ideale slobode i časti, prava i pravde, s druge strane nam onemogućuju, što svojim podmuklim i nerijetko otvorenim djelovanjem, što nedjelovanjem, slobodu i nečasno odustajanje od ideala nameću kao čast.
Kad je Tvoj narod i vaše konačno osviješteno državno rukovodstvo izrazilo namjeru osamostaljivanja vaše države s preuzimanjem nacionalne odgovornosti za svoju slobodu i budućnost 2005. i 2006. godine, politički krenuo u emancipacijski postupak ispod beogradskih šapa, bili ste kao i mi 1990. i 1991. godine izloženi nezapamćenom licemjerstvu čuvara međunarodnog poretka uspostavljenog 1945. godine isključivo sa stajališta preraspodjele moći.
Ne ideala, nego moći.
Taj poredak su uspostavili pobjednici Drugog svjetskog rata, kao što su sve prethodne međunarodne poretke uspostavljali pobjednici ranijih ratova. U pravilu je to bilo nekoliko najvećih sila.
Uvijek su se ti poretci proglašavali međunarodnim i civilizacijskim idealom, uvijek su bili nasuprot poraženih vrijednosti ili antivrijednosti, često i nasuprot čistog civilizacijskog zla kakvi su bili primarno nacionalsocijalizam, te slabiji mu brat fašizam. Nesreća je u takvim okolnostima u pravilu bivala u tome što ni na jednoj sukobljenoj strani nije bilo neupitnih ideala i vrijednosti, iako su takvima predstavljane. Tako je bilo i 1945. godine, kad je za pobjedničkim stolom uz tada nesumnjive nositeljelje slobode, sjedila i nesumnjivo izopačena sila ništa bolja ili bitno drugačija od poraženoga njemačkog nacionalsocijalizma – sovjetski i internacionalni komunizam.
Zato je 1990. godine smrtonosna klopka hrvatskom narodu, ali i crnogorskim nacionalistima i suverenistima bio taj međunarodni poredak i njegovi čuvari, a to se pogotovo vidi kao materijalizirana i u velikoj mjeri prevladavajuća posljedica danas u našim društvima, u Hrvatskoj pod nazivom antifašizam, koji podmuklo promiče naslijeđe neslobode, u Crnoj Gori lažna liberalna demokracija kao instrument velikosrpskog pokoravanja Tvoga naroda, te brutalnog progona Tebe i Tvojih prijatelja.
Crnogorskom narodu je upravo s pozicija čuvara slobodnog svijeta iz Bruxellesa arbitrarno propisan prag od obaveznih 55 posto nacionalne potpore “ZA” na referendumu o samostalnosti uz obvezujući izlazak od preko 50 posto državljana. To slobodni svijet ne pamti, to sa slobodom i proklamiranim političkim moralom međunarodnog poretka nema veze, niti ičega zajedničkoga. Tad se mogla vidjeti podmukla rezerva tzv. slobodne liberalne Europe prema suverenosti naroda, u tom slučaju crnogorskog, i neskrivena blagost do sklonosti prema nositeljima agresivnog, pa i zločinačkog imperijalizma, kakav je Srbija demonstrirala prije toga u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu.
Iako ste uspjeli ostvariti državnu samostalnost, već po toj odluci EU i očito svih suglasnih sila svijeta, bilo je jasno da imperijalno političko srpstvo u Crnoj Gori ima i da će usprkos proglašenoj samostalnosti i međunarodnom priznanju države, nastaviti imati i biti uporište podmuklih interesa dijela najmoćnijih država slobodnog svijeta. Već se tad vidjelo da ste kao narod osuđeni trčati utrku s vrećom cementa na leđima ili plivati u uzburkanom moru svezanih ruku u pratnji morskih pasa. Sve što se događalo nakon toga, a o čemu zorno svjedoči nastavak sve brutalnijeg progona Tebe i suradnika, da cinizam bude veći ovaj put u ime samostalne crnogorske države, samo potvrđuje razornu dimenziju licemjerstva međunarodnog poretka. Neću Ti ovdje navoditi niz vrlo, vrlo sličnih primjera iz Hrvatske, konačno o njima redovito pišem i ukazujem na opasnost od njih, no model i licemjerstvo je isto.
Danas samo slijepci ne vide pogubne posljedice i zakonitu povezanost tih podmuklih utjecaja. Ti često navodiš nevjerojatnu kontradikciju da je danas predsjednik crnogorskog parlamenta čovjek koji je samo unazad nekoliko godina uhićen i kažnjen zbog dokazanog sudioništva u pokušaju rusko-srpskog državnog udara. Meni je svojevrsna satisfakcija kao Hrvatu činjenica da je tom Mandiću Republika Hrvatska zabranila ulazak u Hrvatsku. No, ne mogu biti kao Hrvat i navodni politički subjekt Europske unije spokojan da to nije imperativni stav EU, koja gle licemjerstva, od stotina tisuća “Mandića” brani ukrajinski narod i vodi rat protiv Rusije ne pitajući za cijenu europskim narodima.
Zašto bi Mandić u Crnoj Gori bio prihvatljiv, a u Ukrajini neprihvatljiv i zlo?
Zašto bi destruktivna i razorna dominacija Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini bila opasnost za ukrajinski narod i slobodu pa na temelju toga i Europi i njenim vrijednostima, a isto ponašanje vrijednosno i politički sestrinske im SPC-a u Crnoj Gori poželjan liberalno-demokratski model tzv. europske inkluzivnosti, pogotovo u kontekstu poprilično zaboravljene presude suda u Parizu, u kome je SPC i pravno potvrđena u jednom procesu u kome je ta Crkva tražila formalno pravo pred francuskim pravosuđem, kao promotor ratnoga zla i huškanja protiv susjednih naroda?
Kakvi su to kriteriji?
Tko to i s kojim pravom određuje?
Je li ovdje načelo slobode podčinjeno načelu brojnosti i skrivenih imperijalnih interesa navodno demokratskih europskih sila, pa ukrajinski narod zavrjeđuje bespogovornu obranu, a hrvatski narod je 1990., danas, kao i tada, crnogorski narod i njegovi istaknuti sinovi kao Ti i Tvoji prijatelji zbog brojnosti – ne zavrijeđuje?
Može li to biti načelo i konačno, ne nameće li ta nenačelnost, jer o tome se radi da se ne lažemo, veliku sumnju nad baš sve što ista ta Europa čini navodno za Ukrajinu ili u svome odnosu prema svim krizama većega ili manjega intenziteta, te u politikama tzv. ljudskih prava? Upravo vođen tim načelnim stavom i motivacijom sam, gledajući kako se Tebe i grupu Tvojih Cetinjana sustavno pravosudno progoni nakon vašega mirnoga prosvjeda na predizbornom skupu aktualnoga predsjednika Crne Gore, na montiranom procesu i s lažnim svjedocima prijeteći vam dugogodišnjim zatvorskim kaznama zbog navodnog „nasrtaja na državne organe reda“, predložio nizu hrvatskih državnih dužnosnika i europarlamentarcima da rukovodstvu Crne Gore skrenu pozornost na neodrživost takvoga ponašanja dok se deklaratuvno zalažu i nastoje probližiti Europskoj uniji. Nadam se da će Tonino Picula, Davor Ivo Stier, Sunčana Glavak i drugi u EU parlamentu pronaći načina pozvati Tebe i Tvoje supatnike intelektualce i slobodne ljude kako bi iz neposrednog iskustva svjedočili o stvarnom ponašanju crnogorskog aktualnog rukovodstva u procesu pristupanja EU. Drago mi je da je ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman iste sekunde potvrdio spremnost skrenuti crnogorskim državnim partnerima pozornost na Tvoj status i neprihvatljivi progon kojemu si izložen. U takvim situacijama častan čovjek, bez obzira tko on bio, ako uistinu stoji iza načelnih vrijednota, ne može bespogovorno pristajati na europsko korsko izazivanje negativnoga raspoloženja i kritike prema Putinu recimo, jer uhićuje ili ubija svoje političke neistomišljenike, a s druge strane u svojim njedrima tolerirati isto takvo ponašanje navodne proeuropske vlade i politike u Crnoj Gori.
To izaziva podozrenje o kome sam već govorio i nepotrebne sumnje u najsvetije ideale na koje se pozivaju europski narodi od istih tih, koji svojim politikama i odlukama pokazuju golemu nevjerodostojnost, a očekuju bespogovorno povjerenje. To ne ide tako.
Meni to izaziva sumnje i ne mogu ih se odreći.
Više sam puta prigovarao hrvatskom državnom rukovodstvu nesrazmjer u zalaganju za načela kad je u pitanju Ukrajina, nikako ne dovodeći ja osobno u pitanje ta načela, da je nevjerodostojno zagovarati i biti vodeći europski protagonist prava Ukrajine na ratnu odštetu od Rusije, kažnjavanje ratnih zločina, povratak na međunarodno priznate granice, a s druge strane ni ne spominjati uopće ista takva načelna hrvatska prava kad je Srbija u pitanju ili kad su međunarodno priznate hrvatske granice u pitanju. Ja sam uvjeren i moje je moralno polazište da nikako ne bih imao pravo niti bih smio zagovarati sad Tvoju slobodu i slobodu Tvoga narooda, da nisam bio i ostao izraziti zagovornik svoje slobode i slobode svoga naroda, ili da sam propustio nešto učiniti tijekom hrvatske političke i nacionalne emancipacije, te u današnjim složenim okolnostima kad Hrvatsku nastojimo osloboditi unutarnjih, pa tek onda izvanjskih okova u puno toga. Ne mogu usprkos navedenim lijepim primjerima i usprkos ovome što ja pokušavam ovako, ovdje ne istaknuti u velikoj mjeri odreknuće od tih načela u Hrvatskoj, kad je današnja Crna Gora i stanje u Crnoj Gori u pitanju. Ne možemo se zbog niza povijesnih, alli i geopolitičkih okolnosti praviti da se u Crnoj Gori trenutno ne događa potpuna politička i geopolitička srbizacija i eutanazija nacionalne crnogorske državnosti od prepoznatog imperijalnog protagonista višestruko međunarodno dokazanoga i prokazanoga, od Srbije, a vrlo izgledno i Rusije u paketu, niti se možemo praviti ludi i zanemarivati činjenicu da je to što se događa u Crnoj Gori opasna prijetnja i samom hrvatskom narodu i Republici Hrvatskoj. Više sam puta u svojim TV emisijama s relevantnim sugovornicima isticao procese u Crnoj Gori kao zabrinjavajuće za širi međunarodni kontekst, pri čemu sam inertnost i prijetvornost prije svega europskih administracija i sila, ali ništa manje ne kritizirajući i rukovodstva Republike Hrvatske tijekom zadnjih dvadesetak godina, pogotovo u kontekstu stalne dnevno—političke propagandne mantre o visokom ugledu Hrvatske u EU i u svijetu, te posebno naglašavao geostrateške komponente preusmjeravanja Crne Gore u geopolitičko krilo Srbije, kao što je izabrana trasa i pravac autoceste koju gradite. Umjesto cestovne integracije u Jadransko-jonski koridor i prirodno paneuropsko mediteransko povezivanje Crne Gore, s jedne strane s Albanijom i Grčkom, s druge strane preko izgrađenih autocesta i dijela europskog koridora u Hrvatskoj prema srednjoj Europi, svi potencijali Crne Gore su usmjereni prema Srbiji, odlažući najmanje za pola stoljeće eventualnu realizaciju strateškoga koridora s Hrvatskom i Europom, a prometno gurajući Crnu Goru u naručje neskrivenog imperijaliste Srbije, koja će s obzirom na današnju situaciju, ukoliko se tome ne usprotivi snažnija međunarodna sila i politička volja, ne samo potpuno zagospodariti Crnom Gorom i eutanazirati crnogorski narod, što političkim unutarnjim pritiskom, što raseljavanjem, nego i strateški preko Republike Srpske potpuno zatvoriti Dubrovnik na dubini od petnaestak km stvarajući preduvjete za ostvarivanje ciljeva današnjeg još uvijek verbalnog svojatanja Dubrovnika i juga Hrvatske. Jedan od preduvjeta za to je polustoljetni pritisak na Hrvate Boke Kotorske i njihovo iseljavanje te zamjena rigidnim srpstvom. I to je svakome tko razumije geopolitiku i modele integracija bio signal da se nešto događa ispod površine, a nažalost ni državna rukovodstva Republike Hrvatske nisu ničim nastojala, ne samo i ne isključivo zbog Crne Gore, ali i zato, nego zbog svoga prirodnog i strateškog interesa koji sam naveo, te preko EU institucija utjecati na planiranje i razvoj strateške integrativne infrastrukture.
Sve su to razlozi zbog kojih je stanje u Crnoj Gori ovakvo kakvo si iznio u pismu meni, ali i u nizu svojih eseja i tekstova tijekom prethodnog razdoblja. Kako bi vaša borba za uspostavu autokefalne CGPC mogla imati bitniji odjek u Hrvatskoj, iako možda nitko drugi kao mi Hrvati uz vas Crnogorce znamo kakvu ulogu je igrala SPC kao instrument srpskih imperijalnih politika tijekom dvadesetog stoljeća, ali i ranije, kakvu ulogu je imala u srpskoj agresiji na Hrvatsku, kakvu ima i kako djeluje danas u Crnoj Gori, ali i u Hrvatskoj, gdje joj Vlada Republike Hrvatske usprkos ustrajavanja na falsificiranoj srpskoj povijesnoj ugroženosti i nacionalnom političkom pravu na hrvatske teritorije, posredno preko SNV-a gradi četrdeset tzv. kulturnih centara pravdajući to navodnom europskom inkluzivnošću i demokratskom vrijednotom?
Na žalost, to je točka na kojoj se potpuno preklapaju crnogorska i hrvatska državna politika, iako u ovome trenutku Crnu Goru predstavljaju srbizirani eksponenti i otvoreni prosrpski zagovornici, a Hrvatsku deklarativno državotvorna većina koja baštini uspostavu i obranu države, većina kojoj je ključna prepoznatljiva odrednica apstraktno europejstvo bez jasnog nacionalnog profila.
Zato mi recimo ne uspijeva, usprkos niza razgovora s kolegama, koji osobno dijele sa mnom stavove točne ovakve kakve Ti iznosim, potaknuti ih i ohrabriti na snažniji i redovniji kritički odnos tzv. mainstream medija, poglavito televizija s nacionalnom koncesijom prema događajima u Crnoj Gori i s aspekta ljudskih prava koja svi deklarativno zagovaraju ističući javno u svakoj prigodi sudbine nepoznatih i nedohvatljivih ljudi diljem svijeta na koje nikako ne mogu utjecati zbog čega se valjda i zalažu za njih, ali svi šute kad im spomenem ponašanje države i prosrpske vlasti prema Tebi i Tvojim prijateljima, iako mogu realno utjecati na to.
Poštovani akademiče Vujović,
Dragi Sreten,
Jedinstvena je činjenica da i u Crnoj Gori, kao i u Hrvatskoj specifične društvene strukture podupiru ili trebaju političko srpstvo, što i u vašem i u našem slučaju strateški može biti vrlo korisno imperijalnoj Srbiji, koja zbog ovakvih stanja u našim zemljama, ali i zbog ovakvih europskih politika nema ni jedan jedini razlog prestati njegovati agresivne ciljeve i narative. U Crnoj Gori odavno izgrađena snažna srpska nacionalna struktura oslonjena na pogreške u crnogorskom i izvanjskom političkom biću postiže svoje uspjehe, u Hrvatskoj je nositelj toga destruktivnog i antidržavotvornog koncepta tzv. antifašistički pokret integriran u suvremenu globalističku lljevicu pod sintagmom liberalne demokracije i tzv. europejstva. Čovjeku ni pol muke ne bi bilo da to ima ikakve veze s izvornim značenjem demokracije ili što je još lošije s temeljnim vrijednotama na kojima počiva europska civilizacija. Sve je posve suprotno. To je velika sličnost naših društava, ali i velike većine zapadnoeuropskih društava, potpuno obezglavljenih i dezorjentiranih, što zločeste državne politike na kakvoj Srbiji funkcionira kao na svojoj kralježnici više od stoljeća svojski koriste, ne obazirući se na posljedice i po svoj narod u konačnome. To su doživjeli u Hrvatskoj zato što su primijenili silu pa izazvali protusilu, makar nisam siguran kakav bi razvoj stvari bio, gledajući iz današnje hrvatske perspektive, da su bili mudriji i primjenjivali mekše modele podčinjavanja.
Dovoljno Ti je samo pogledati dva aktualna detalja koja privlače pozornost danas u Hrvatskoj, pa vidjeti o čemu govorim i koliko te unutarnje silnice mogu biti destruktivne i razorne, pripremajući svojim djelovanjem prostor za neko novo političko srpstvo, islamističko bošnjaštvo ili bilo što toga tipa, a svakako antihrvatsko.
Navest ću Ti dva primjera izrazitoga licemjerstva u političkim i društvenim procesima, pri čemu se ovaj transfer kriminalizacije i poniženja hrvatskog naroda klevetničkom kampanjom protiv autentične hrvatske kulture i simbolike u Švedsku na sportski događaj mora isključivo gledati kao apriorni model ocjene realnog stanja i ovisnosti realnoga vanjskopolitičkog ugleda zemlje o unutarnjoj ravnoteži ili neravnoteži moći. Primjeri su vrlo poučni i za Crnu Goru.
Zabrana EHF, Svjetskog rukometnog saveza i domaćina Švedske hrvatskim navijačima pripadnicima hrvatskog naroda i hrvatskim rukometašima da kao slobodni ljudi, narod i sportaši svoje nastupe, uspjehe i neuspjehe prate slobodno izabranom nacionalnom pjesmom „Ako ne znaš što je bilo“ je proglašena opravdanom, a slobodan izbor neprihvatljivim – u ime liberalne demokracije. EHF i domaćin Švedska su to napravili jer mogu. Imaju moć, a obrazloženje je forma po njihovom arbitrarnom i neopozivom izboru, forma koja se ne propituje.
Suprotstavljanje toj odluci podrazumijeva kaznu i hrvatskom narodu i sportašima.
S druge strane, isti ti koji predstavljaju domaćina Švedsku, EHF, ali i očito pretežiti društveni poredak u Hrvatskoj, koji potiče i kreira preko izvanjskih struktura takav udar s obzirom da ni rukovodstvo EHF-a i Šveđani pojma nemaju o Thompsonu i njegovoj pjesmi, predstavljaju takvo poniženje hrvatskog naroda i reprezentacije koja u rukometnom sportu realno zbog svojih postignuća pripada samome povijesnom Olimpu, to sprječavanje i tu zabranu slobodnog izbora gromoglasno predstavljaju demokratskim idealima i – liberalnom demokracijom.
To se u Hrvatskoj prihvaća kao činjenica na koju se ne može utjecati, jer usprkos lijepim riječima najviših državnih funkcionera i porukama da “smo mi protiv svih zabrana”, kao i u slučaju istog takvog potpuno nedemokratskog čina poglavarstva Zagreba i realnog poniženja dijela hrvatskog naroda, u ime toga naroda nitko ovlašten za zastupanje se ni ne pokušava suprotstaviti takvom ponašanju. Ja kao komentator mogu samo reći da sam protiv zabrana, država i državni funkcioner mora sprječavati zabrane, a ne komentirati i slijegati ramenima. Moja je dužnost ukazivati, njegova i državna učinkovito djelovati sukladno tome što govori, inače je licemjerstvo govoriti a ne djelovati.
Kakva je to vrijednost i kakav je to slobodni demokratsko-vrijednosni poredak u kome se Hrvatima pod opravdanjem vrednovanja toga ideala priječi i bez otpora oduzima slobodan izbor, a istodobno nas se poziva da se suprotstavimo zalažući svoj državni i nacionalni status prema daleko izraženijoj Trumpovoj američkoj moći kako bi Dancima i Grenlanđanima pomogli ostvariti točno ono što se nama oduzima?
Zašto bi Hrvatima u bilo kojoj, pa i krajnje apstraktnoj formi i standardu bio bitniji Grenland i Danska, čak i Ukrajina, nego Crna Gora, da ni ne spominjemo Hrvate u Boki Kotorskoj ili u Bosni i Hercegovini?
Zašto bi EHF ili Švedska, nekakvi samoproglašeni “demokrati” u Hrvatskoj, kojima je Thompsonova pjesma neprihvatljiva jer je on konzervativac a narod konzervativan, bili prihvatljiviji od Trumpa, koji svoju ideju i viziju proglašava demokracijom i slobodom?
I u prvom i u drugom slučaju prava počivaju na moći, ni na čemu drugom.
Zašto bi netko u Hrvatskoj i iz kojih razloga podupirao tu kontradikciju, pogotovo zašto bi se protivio i suprotstavljao Trumpu, koji ima dokazivu moć i nije ga moguće nadvladati, a s druge strane mirno prihvaćao arbitražu tipova i organizacija čija moć je samo i jedino izraz nametnute pokornosti ljudima i narodima, a koju u krajnjem slučaju tko god ima zrnce obraza i razuma vidi u političkom razbaštinjenju Tvoga naroda i konačno u kontinuiranim udarima na Tebe kao čovjeka i intelektualca još od 1990. godine?
To je cinizam aktualnog međunarodnog poretka i stanja u Hrvatskoj.
I u Crnoj Gori.
Neprihvatljiva kontradiktornost.
U svakom medijskom osvrtu ili izvještaju o porukama američkog predsjednika Trumpa i o posljedicama njegovih politika se upozorava, plaši ili plače za – liberalnom demokracijom, ovom s čijih se pozicija Hrvatima u Švedskoj, ali i u Hrvatskoj u ime vlasti oduzima pravo izbora, dakle poništavaju sadržaji pojmova “liberalno” i “demokracija”. Liberalnom demokracijom koja je Crnogorcima propisala emancipacijsku većinu od 55 posto.
Pa se osporavanje ili prijetnja takvoj liberalnoj demokraciji navodi kao neupitna katastrofa, kao neka vrsta nuklearnog napada na Europu.
A zašto bi demokracija bila liberalna?
I kako može nešto biti demokracija s obvezujućim i jedino valjanim određenjem, kako nešto može biti liberalno, a neslobodno?
Tko je to propisao i s kojim pravom, s kakvim legitimitetom?
Kad se već demokracija kao vrijednost postavlja kao vrhunski cilj za koji se živi i umire recimo u Ukrajini, daleko vrijedniji od statusa i budućnosti naroda, a pri tome se toj demokraciji daje isključiva oznaka “liberalna”, to bi moralo značiti da ni jedan narod, s tim i pripadnik toga naroda ne valja ako nije zagovornik liberalizma, u današnjem kontekstu – lijevoliberalnih ideja i vrijednosti te samoproglašenih nositelja, svojevrsnih vlasnika takvoga vrijednosnog koncepta. Ako se već zaklinjemo u demokraciju kao vrhunsku vrijednost, onda bi prije svega bilo pristojno i nužno dopustiti toj izmučenoj civilizacijskoj ideji i idealu da bude – demokracija, autentična volja naroda u konkretnom slučaju.
Bez ikakvih nepripadajući i nametnutih kruna.
Liberalna kruna na demokraciji je užarena čelična kruna na glavi Matije Gupca, kojom ga se ubijalo u ime tadašnjeg poretka. Isto bi bilo sa svakom drugom demokracijom s obavezujućom krunom, bila to konzervativna, kršćanska, šerijatska, budistička, komunistička, rojalistička, nacionalistička, jer sve što unaprijed obavezuje narode i države s nametnutim tipom demokracije – poništava demokraciju. Pogotovo je opasno ako se iznad nacionalnih država i njihovih slobodno uređenih poredaka nameće u ime nadnacionalnih ideala karakter takvih poredaka s tipom demokracije. Iza toga se uvijek skriva podvala i negacija autentične volje naroda, dakle poništenje ideala same demokracije.
Zato suze ljevičarsko-globalističkih medija i politika nad liberalnom demokracijom nisu suze i vapaji za pravom naroda na nacionalnu, s tim i ljudsku slobodu i dostojanstvo, sasvim je suprotno. To su otvoreni pozivi za održavanjem vrijednosnog i političkog međunarodnog poretka, kojim se uz pomoć pripadajućih političkih i društvenih nomenklatura u pripadajućim zemljama guši elementarno pravo ljudi i naroda na slobodu i slobodan izbor. Poredak koji dopušta i kreira to što se Tebi i Crnogorcima događa, koji počiva na zabranama i demonstracijama nasilja prema elementarnoj volji i slobodi naroda, nema nikakve veze s izvornim značenjem pojma – demos.
Zato, Trump navali.
Trump neće nikoga oslobađati, to je naš nacionalni i ljudski posao, ali bar se ne skriva i ne laže, pa je s njim situacija svakome jasna. Golema je pomoć nama svima upravo to što demaskira i razara liberalnodemokratske lažovčine i globalnu prevaru. I tu smo na točci navodne svetinje – poretka uspostavljenog 1945. Neka ga vrag nosi što se mene tiče.
Daleko je manji rizik od Trumpovih modela uređenja svijeta, nego od dokazanog i toliko puta prostituiranog liberalno-demokratskog poretka kojim se izrazito izruguje i ideja slobode ovim “liberalnim” i autentičnog izbora ovim “demokratskim”.
To je danas pravo pitanje i polazište rješavanja svih problema i perspektive hrvatskog naroda, a bez jasnog stajališta na toj točci i bez odgovora na to pitanje neće prestati ni srpska agresija na Crnu Goru, niti na Tebe. Neće ni na mene, jer razvoj sredstava i tehnologija nadzora nije moguć bez razvoja slobodnih oaza i pozicija slobode. To je vječita utakmica, koju na kraju nas dvojica nećemo izgubiti. Mnogima će se učiniti ovo preoptimističnim s obzirom na sve izrečeno u Tvome i mome pismu, ali nije. Koliko god moćno izgledala laž, uvijek sama sebe, ito uvijek u najvišoj točci moći, sama sebe izjede. A mi ćemo nastaviti pomagati u tome.
Uočiti i odbaciti laž, realnu užarenu krunu Matije Gupca s nacionalnih državnosti.
Bog Te blagoslovio, Tebe i crnogorski narod.”, navodi se u odgovoru