U današnjem statusu na Facebooku književnik Miljenko Jergović osvrnuo se na aktualne rasprave u Rijeci vezane uz antifašizam, povijesno nasljeđe i politički diskurs, pritom se referirajući i na gradonačelnicu Rijeke. Njegove objave izazvale su brojne reakcije u javnosti, a gradonačelnica je tim povodom uputila odgovor koji prenosimo u preuređenom, novinarskom obliku., prenosi rijekadanas
Gradonačelnica u svom reagiranju ističe da je Jergović nesumnjivo izniman književnik čiju prozu obilježava sentimentalna crta povezana s vremenima koja su dijelom oblikovala i njezino djetinjstvo. Navodi kako cijeni njegovo jasno prepoznatljivo stilsko nasljeđe, oslonjeno na Andrića, Selimovića i širi bosanski kulturni prostor, te podsjeća na njegov tekst o Lucianu Sušnju, riječkom Junaku našeg doba.
U nastavku, međutim, upozorava na, kako navodi, čest društveni fenomen prema kojem uspjeh u jednom području autorima daje osjećaj legitimacije za presuđivanje o svim drugim temama, osobito povijesti, politici i institucionalnim procesima. U tom kontekstu kritizira korištenje rječnika koji se opravdava provokacijom ili satirom, ali koji, prema njezinu mišljenju, ostaje vulgaran, reduktivan i lišen stvarne argumentacije.
Posebno problematičnim ocjenjuje način obraćanja ženi na javnoj funkciji, ističući da izrazi poput „snaša“ i „guzica“ nisu ni subverzivni ni hrabri, već patronizirajući, spolno obilježeni i ispod razine ozbiljnog javnog govora. Takav diskurs, smatra, ne razgrađuje autoritet, nego ga pokušava poniziti kroz rod i tijelo, što opisuje kao obrazac simboličkog nasilja.
Gradonačelnica upozorava i na, kako kaže, unutarnju proturječnost takvog nastupa, u kojem se s jedne strane zaziva društvena osjetljivost i zaštita od grubih reakcija, a s druge se bez zadrške koriste isti mehanizmi omalovažavanja i etiketiranja. Iz te perspektive smatra legitimnim da se na takav govor osvrnu i feminističke inicijative, jer on, prema njezinim riječima, reproducira obrazac u kojem se žene u javnom prostoru svode na karikaturu, a ne tretiraju kao ravnopravni politički subjekti.
U nastavku ističe razliku između pozicije javnog komentatora i odgovornosti izabranih dužnosnika, navodeći kako je znatno lakše iz autorske ili intelektualne pozicije dijeliti oštre ocjene i moralne presude, nego preuzeti odgovornost za svakodnevno upravljanje gradom, funkcioniranje institucija i rješavanje konkretnih problema građana.
Zaključno poručuje da antifašizam ne može biti privatno vlasništvo niti ideološki monopol pojedinih stranaka, već da predstavlja povijesnu činjenicu i civilizacijski temelj. Umjesto stalnog retoričkog nadmetanja, društvo bi, smatra, trebalo ići prema zrelosti u kojoj se povijesne istine podrazumijevaju, a politička odgovornost mjeri onime što se čini danas i načinom na koji se o tome govori.