Piše Marko Ljubić na facebooku….
“Iako na Substacku namjeravam napisati ozbiljniju analizu političkog fenomena “predbožićnog prijema SNV-a”, ovdje želim upozoriti na vrlo ozbiljne razlike u čestitkama Predsjednika Republike, Predsjednika Vlade i Predsjednika Hrvatskog sabora povodom pravoslavnog Božića.
Milanović, uz uobičajene izraze tipične čestitke, koristeći pojam “građani” umjesto ispravnog “državljani”, što je nažalost već odavno nametnuto u javnoj komunikaciji kao loše, a standardizirano pravilo, koje koriste svi akteri u medijima i politici, koristi i izraz “hrvatski ljudi” te ističe da je “Hrvatska dokazala kako može biti zajednički dom”.
Pojmovi “hrvatski ljudi” i “zajednički dom” nisu slučajni, izraz su političke svijesti i poruke da Srbi u Hrvatskoj nisu i ne mogu biti poseban politički entitet. To je pravac ka ozbiljnoj državnoj politici i ukazuje na državotvorni senzibilitet Predsjednika Republike, na žalost i dalje prilično zarobljen u defanzivni osjećaj jer se, iako šalje čestitku “hrvatskim ljudima” koji slave Božić po julijanskom kalendaru, na kraju obraća hrvatskim ljudima koji su već proslavili katolički Božić “kako bi pravoslavnim susjedima i prijateljima iskazali poštovanje i prihvaćanje, te tako ponovo dokazali kako je Hrvatska dom svima koji ju smatraju svojim domom”.
Ovdje se ne može ne primjetiti gledajući izvještaj HTV-a u Dnevniku i poruke rukovodstva organizatora SNV-a, da je Milanovićeva poruka hrvatskom narodu promašena, jer je trebao, kad već čestita pravoslavcima oko SPC, ostati dosljedan i njima se isključivo obraćati s izravnom porukom da se od njih očekuju jasni dokazi da Hrvatsku prihvaćaju svojim domom kao hrvatski ljudi, te da najviše od njihovoga ponašanja ovisi hoće li se u “svome domu” osjećati jednako vrijednim”.
Pozivati hrvatski narod da još jednom dokaže da Srbe u Hrvatskoj smatra “jednako vrijednima” je pristajanje na trajno isticanje novih srpskih zahtjeva bez osjećaja odgovornosti i obaveza. Tu se rađa politika trajne “ugroženosti” Jer, poruke rukovodstva SNV su bile uobičajeno suprotne i neprimjerene. No, tipične i očekivane.
Plenković paradigmatski šalje izrazito drugačiju poruku u kojoj se ne vidi ni trunke senzibiliteta za hrvatsku državnost. On govori o “miru, toleranciji i međusobnom uvažavanju”, ističe “međusobni dijalog” i “zajednički rad na boljitku Hrvatske”. Kaže da je “važnije nego ikad njegovati partnerstvo”.
Izrazito je uočljivo da on Srbima okupljenima oko SNV-a i SPC-a s po!icije državne vlasti otvoreno priznaje drugačiji politički status od statusa “hrvatskih ljudi” koje ističe Milanović.
Partnerstvo, dijalog, tolerancija i međusobno uvažavanje se u ovom slučaju ne odnose na čovjeka pojedinca i ne mogu se odnositi na “sve hrvatske ljude”, jer su to izrazi za dvije skupine ljudi od kojih jedni jesu hrvatski ljudi, drugi nisu i očito se od njih ne očekuje da budu.
To su izrazi političkog sadržaja i nedvojbeno govore o dva naroda, o dva politička subjekta. Ne mogu partneri i strane u dijalogu pripadati jednom entitetu, jer ne bi bili u tom slučaju partneri. Ne može se partner biti sam sebi.
S kojih pozicija ovo Plenković govori?
Kao predsjednik Vlade bi morao govoriti s pozicije hrvatskog naroda, a ne isključivo s pozicija vlasti jedne političke stranke. A on ističe partnerstvo kao šef stranke prenoseći to na državnu politiku, čime samo potvrđuje da ne razumije i uopće ne prihvaća osnovno pravilo nacionalne državnosti, po kojemu ne može u unitarnoj nacionalnoj državi biti više nacionalnih subjekata, odnosno partnera. S druge strane, posve tipično za njegovu politiku, on na taj način i u ovom slučaju potvrđuje da je njemu pojam država, državni interes i državni cilj ono što njemu na vlasti odgovara i ništa drugo. Tu prostora za hrvatski narod nema izuzev posljedično. Srbi u Hrvatskoj ne mogu i ne smiju biti politički partner hrvatskom narodu, oni su sastavni dio toga naroda ili su mu politički suparnici.
Predstavnica hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, saborska zastupnica Jasna Vojnić je izgovorila ono što predstavik manjine mora izgovoriti – istakla je lojalnost državi Srbiji.
To je ta Milanovićeva sintagma o “hrvatskim ljudima” i “zajedničkom domu”, a potpuna suprotnost “partnerstvu” i baš svim porukama koje smo mogli vidjeti u Dnevniku HTV, koje su izgovorili Srbi.
Poruka Jasne Vojnić bi morala biti obrazac hrvatskoj državi i svim politikama, a svjedočimo godinama posve suprotnim politikama u Hrvatskoj prema Srbima i naravno posve suprotnom ponašanju Srba u Hrvatskoj.
Jandroković se ispravno zadržao na sadržaju tipičnom za takvu vrstu čestitke, bez istaknutog defanzivnog zalaženja u političku terminologiju, s izraženim naglaskom na “sve ljude u našoj Domovini”, čime nije ostavio ni trunke prostora za političko srbovanje pod krinkom Božića. Daleko je zato bliži sadržajem i iskazanim senzibilitetom prema hrvatskoj državnosti, Milanoviću, nego Plenkoviću.
Govorim naravno o sadržaju čestitki.”, napisao je u objavi Ljubić