Piše: Snježana Nemec
Čovjek, sve više svjestan svijeta u kojem živi, teži duhovnosti i svemu što nadilazi ograničeno i zemaljsko, iako je ta težnja, uslijed zaglušujuće buke modernog svijeta, u kojem nije u stanju čuti unutarnji glas, nerijetko površna i trendovska.
Pritisak socijalnosti i utjecaj industrijskog života doveli su, s jedne strane, težnju čovjeka da se oslobodi od tih okova, a s druge strane svijest o bespomoćnosti pred zakonima života koje nije on ustanovio i na koje ne može utjecati. Međutim, u prijelaznim trenutcima povijesti, kad stare predstave više ne odgovaraju tijeku života, a nove još nisu osvojile vladajuće mjesto i potrebnu jasnoću, tada čovjek često traži odgovor u duhovnom i transcendentnom.
I čini se da dolazi vrijeme kada će naše duše spoznavati jedna drugu, bez posredovanja naših osjećaja, ili kako je to rekao Maurice Maeterlinck: „Nema sumnje da oblast kojom duša vlada postaje svakim danom šira. Danas je ona mnogo bliže našem vidljivom biću i u svim našim postupcima uzima sve više udjela nego prije dva ili tri stoljeća. Može se reći da se mi približavamo duhovnom periodu.”
Sekularizacijom društva, iako se preklapaju, pojam religije i duhovnosti se razdvaja. Religija prestaje biti normativna, i većina autora smatra da ista ima svoju institucionalnu komponentu. Iako sekularizacija smanjuje utjecaj institucionalne religije i normativnog autoriteta, ljudi se sve više vraćaju duhovnom iskustvu. U društvu gdje formalne religijske institucije gube primat, pojedinci sve više traže smisao, vrijednosti i povezivanje s nečim višim kroz osobnu duhovnu praksu, introspektivna promišljanja ili iskustva zajedništva.
Kada za nekoga kažemo da je produhovljen, iako nije jednostavno donositi takvu procjenu, tada mislimo na nekoga tko je na stalnom putu pročišćavanja uma i srca, putu dosezanja ljubavi koja ne osuđuje nego prihvaća, putu posvećenosti prema drugima, putu koji oslobađa pojedinca opsesije samim sobom i vlastitim identitetom, putu na kojem se čovjek othrvao fizičkom, moralnom i metafizičkom zlu i obgrlio Dobro, kao dužnost svakog pojedinca i kao uvjet dobrog zdravlja, života i suživota. Taj put često je ukorijenjen i u tradiciji i kulturnoj baštini koju nasljeđujemo, u običajima, pričama i simbolima koji oblikuju naš identitet i prožimaju našu duhovnu potragu. Kad se kaže „na stalnom putu” doslovno se tako i misli, jer taj put i ljudska potreba za cjelovitošću nikada ne završava i nikada nije uzaludna. Radi se uistinu o kompleksnom pitanju koje je stalno predmet preispitivanja i iskušenja, o nečemu što nije opipljivo i što nadilazi ljudsko u čovjekovoj potrazi za odgovorima i prema kojem osjeća poštovanje, jer duhovna dimenzija nije ograničena.
U ovom kontekstu, i ovo vrijeme Božića i drugih blagdana postaju trenutci kada ljudska težnja za duhovnim iskustvom dolazi do izražaja. Tijekom povijesti, hrvatski narod je kroz blagdane čuvao tradiciju okupljanja, molitve i zajedništva, čime se nije samo održavala vjera nego se i produbljivala osobna i zajednička duhovna svijest, a istovremeno se čuvala i kulturna baština koja oblikuje identitet zajednice. Naime, vjera kao baština oblikuje naš kulturološki identitet, ali ujedno otvara prostor za duhovno traganje. Kroz običaje, rituale i svete tekstove prenose se vrijednosti i moralna načela koja čuvaju društvo od površnosti, egoizma i otuđenosti, dok pojedincu omogućuju introspektivni uvid u vlastitu dušu i smisao života. Povijesni primjeri poput Blagdana Majke Božje od Kamenitih vrata, koji je ujedno i Dan Grada Zagreba, pokazuju koliko je vjera i duhovnost duboko ukorijenjena u narodu. Stotine metalnih pločica s ugraviranim zahvalama i molitvama svjedoče o osobnoj pobožnosti, ali i o traženju unutarnjeg smisla i duhovne povezanosti koja se čuva stoljećima.
Ovdje je važno reći da čak i kada se čovjek odriče religije i vjere, težnja za duhovnošću ostaje snažna. Bilo da čovjek duh doživljava kao Božje prisustvo, univerzalnu energiju ili unutarnju suštinu, odricanje od sebičnih interesa u korist duhovnih vrijednosti postaje temelj moralnog i kulturnog naslijeđa.
Tradicije poput Sinjske alke, iako prvenstveno povijesni viteški turnir, uvijek su bile povezane s molitvom i zahvalom Bogu, pokazujući kako javni običaji mogu biti izraz kolektivnog duhovnog iskustva. Marijanska svetišta, primjerice Marija Bistrica, kroz godišnje hodočasničke običaje s misama, procesijama i molitvama stotine godina, stvaraju snažan osjećaj zajedništva i duhovnog kontinuiteta.
Stari običaji, blagdani i rituali prenose ne samo vjeru, nego i vrijednosti, osjećaj zajedništva i duhovne smjernice koje su oblikovale društvo kroz stoljeća. Odricanje od osobnih interesa u korist viših principa, bilo kroz molitvu, ili sudjelovanje u tradicionalnim obredima, može se promatrati kao osnova kulturnog, moralnog i duhovnog naslijeđa. U prijelaznim povijesnim trenucima, kada stare predstave više ne zadovoljavaju potrebe društva, ljudi su često tražili odgovore u tradiciji, misticizmu i kulturnim običajima koji prenose duhovnu mudrost predaka.
U tom smislu, kulturna i vjerska baština postaje most između prošlosti i sadašnjosti, omogućujući nam dublje spoznavanje vlastitog identiteta i unutarnje duhovnosti. I dok razum ne može u potpunosti objasniti simboliku i vrijednost starih običaja, kulturna i vjerska baština otvara prostor za dublje spoznavanje i duhovni doživljaj. Baština djeluje kroz materijalne i nematerijalne simbole, i shvaćanje i poštovanje te baštine omogućuje duboko upoznavanje same kulture i identiteta naroda, baš kao što promišljanje o dualizmu duha i razuma otvara nove dimenzije sagledavanja života.
Bilo kakvo isključivanje religijskih i vjerskih perspektiva koje nam nisu poznate, odnosno koje nisu „znanstveno objašnjive“, osiromašuje naše razumijevanje prošlosti i sadašnjosti. Baština, uključujući religijsku i vjersku, pokazuje kako su generacije prije nas povezivale razum, duhovnost i društvene norme, stvarajući temelje za zajednički život i moralni okvir. U konačnici, promišljanje o kulturnoj i vjerskoj baštini otvara prostor za bolje razumijevanje vlastitog identiteta, vrijednosti i smisla života.
Nažalost, i kroz povijest bilo je pokušaja da se vjera i s njom povezana kulturna baština sustavno potiskuju ili uništavaju. Ideološki režimi koji su nastojali nametnuti sekularni ili politički monopol prepoznavali su upravo religiju i tradiciju kao prepreku svom utjecaju. Uništavanje crkava, zabrana vjerskih običaja, uklanjanje svetih prostora i minoriziranje blagdana bilo je usmjereno na uklanjanje ne samo vjerskog elementa, već i kulturnog identiteta zajednice.
Primjerice, tijekom Francuske revolucije vlast je pokušala „nametnuti razum“ crkvi i vjerskim institucijama kroz javne performanse i rituale sekularnog karaktera. Slični pokušaji kontrole i marginalizacije vjerske baštine pojavili su se i u kasnijim ideološkim režimima. U bivšoj Jugoslaviji, posebice u razdobljima težnje potpunoj sekularizaciji, zabranjivani su javni vjerski obredi, crkveni prostori su oštećivani ili pretvarani u druge namjene, a mlade se odgajalo u duhu državnog ateizma. Tradicionalni običaji i svetkovine često su ostajali u krugu obitelji, dok su javni rituali bili ograničeni ili zabranjeni.
Povijest je zasigurno pokazala otpornost vjere i tradicije. Hrvati su kroz stoljeća zazivali Majku Božju, uključujući narodne običaje i vjerske prakse. Posebno su je smatrali „najvjernijom odvjetnicom Hrvata” (fidelissima advocata Croatiae), zaštitnicom i zagovornicom u teškim vremenima. Hodočasnici pješače i mole: „Majko Božja Bistrička, čuvaj nas, narod svoj, vodi nas putem mira i nade.” Ovaj tradicionalni narodni poziv Majci Božjoj odražava vjerovanje u njezin zagovor i zaštitu hrvatskog naroda. U Zagrebu, ispod slike Majke Božje Kamenitih vrata, narod izgovara tradicionalne molitve kojima traži zaštitu grada i obitelji.
U suvremenoj Hrvatskoj, premda religija i vjera uživaju slobodu, prisutni su pokušaji marginalizacije vjere, običaja i simbolike u javnom prostoru. Primjeri uključuju pritiske modernog sekularnog života, medijsku dominaciju, ali i kontroverze oko molitelja na Trgu, zabrane Thompsnovog koncerta s vjerskim, tradicionalnim i domoljubnim sadržajem te događaje poput „Hoda za život”. Jedan od recentnih primjera odnosi se na zastave „Hoda za život” u Zagrebu. Grad Zagreb je istaknuo kako smatra da jarboli trebaju predstavljati vrijednosti koje gradska vlast podupire ili čiji je suorganizator, što po njihovom mišljenju „Hod za život” ne zadovoljava. U isto vrijeme, na javnim površinama nisu postojale zabrane za zastave duginih boja, što je izazvalo opravdane političke polemike i kritike zbog dvostrukih standarda u javnom prostoru. Županijski sud je prvotno presudio da nije bilo diskriminacije, no Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo je tu presudu zbog proceduralnih razloga i predmet je vraćen na ponovno suđenje.
Nedavni antifašistički prosvjedi koje su organizirale skupine povezane s progresivnom i radikalnom ljevicom, isticali su poruke povezane s jugoslavenskim idejama, što je dodatno naglašavalo napetost između javnog i privatnog izražavanja vjere. Takve situacije pokazuju da i danas postoji napetost koje mogu, ne samo umanjiti povezanost s tradicijom, kulturnim naslijeđem i duhovnim životom zajednice, već i ograničiti slobodu izražavanja vjerskih i moralnih uvjerenja, stvarajući pritom osjećaj marginalizacije i nejednakosti u javnom prostoru.
Pri tome, nije važno podržavate li ili ne sudionike, poput organizatora Hoda za život ili molitelja na Trgu, već se radi o vidljivim pokušajima određivanja koji oblici vjerskog, duhovnog i tradicionalnog izražavanja su „prihvatljivi“ u javnom prostoru, što dodatno naglašava izazove s kojima se suočava sloboda vjerskog i kulturnog izraza u suvremenom društvu.
Unatoč suvremenim izazovima, težnja za duhovnošću i očuvanjem kulturne baštine i dalje ostaje snažna. Ljudi pronalaze smisao u tradiciji svojih predaka, kroz običaje, blagdane i rituale, tražeći stabilnost, zajedništvo i vrijednosti koje oblikuju identitet i moralni okvir zajednice. Većina studija pokazuje da su religija i vjera povezani s kulturnom baštinom, jer religijski običaji, rituali i sveti prostori ne prenose samo duhovne vrijednosti nego i oblikuju kulturni identitet zajednice. Religija se može shvatiti kao sustav vjerovanja i kulturnih praksi koje uključuju etiku i tradiciju, dok je vjera osobni, unutarnji stav pojedinca, njegova duhovna spoznaja i odnos prema božanskom. Upravo ta povezanost religije i vjere s kulturnom baštinom čini je temeljnom za očuvanje identiteta i zajedništva kroz generacije. Kroz očuvanje i prakticiranje tradicije, običaja i svetih dana, pronalazimo snagu, smisao i sigurnost u suvremenom svijetu, dok istovremeno njegujemo duhovnost koja nadilazi zemaljsko i materijalno, otvarajući prostor za osobni rast, zajedništvo i trajnu povezanost s kulturnim nasljeđem.
projekt financiran sredstvima za poticanje pluralizma agencije za el. medije
