Piše: Snježana Nemec
Da svaka priča ima svoje lice i svoje naličje, mogao bi biti sukus svih pojava, procesa i događaja koji su se odvijali kroz povijest, pa tako priča o tehnologiji koja danas mijenja odnos prema digitalnom očuvanju kulturne baštine, koja bi trebala igrati važnu ulogu u očuvanju kolektivnog identiteta, djelujući kao veza između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kad kažemo „trebala bi”, tada se implicira na izazove i etička pitanja koja se otvaraju i kojima se, u osnovi raspravlja na deklarativnoj razini, bez dubljeg suočavanja s njihovi stvarnim posljedicama i dugoročnim učincima. Stoga, etika digitalnog očuvanja kulturne baštine ne može ostati na razini općih načela i zvučnih izjava.
Činjenica je da je digitalna tehnologija svuda oko nas, okružuje nas, pa kad i nismo svjesni navedenog. Pametni telefoni, pametni frižideri, kuhinje, usisivači, pametne kuće.., sve to dovodi do promjena i različitih stavova, pa tako i o umjetnoj inteligenciji. Ova nekada zastrašujuća perspektiva o umjetnoj inteligenciji postala je dio naših života, čak i u područjima koja se ne čine futurističkim svijetom, poput kulturne baštine i muzeja.
Ako odmah na početku postavimo pitanje – što umjetna inteligencija može učiniti za kulturnu baštinu i arhive, najbolje je istaknuti već poznate primjere koji su dospjeli na naslovnice svjetskog tiska. Rembrandtova poznata slika „Noćna straža” u jednom je trenutku svoje povijesti izgubila donju i lijevu stranu. Zahvaljujući tehnologijama umjetne inteligencije, nedostajući dijelovi su rekonstruirani, a restaurirana slika ponovno je izložena u Rijksmuseumu u Amsterdamu. Još jedan značajan primjer je dovršetak Beethovenove nedovršene „Desete simfonije”, uz pomoć umjetne inteligencije. Tu je i identifikacija Lopea de Vege kao autora „La Francesa Laura”, kazališne predstave čiji je autor bio nepoznat, u kojoj su europski istraživači koristili Transkribus, platformu pokretanu umjetnom inteligencijom za prepoznavanje teksta, transkripciju i pretraživanje povijesnih dokumenata.
Iako zvuči nevjerojatno, i na način da bi odmah prigrlili umjetnu inteligenciju, ne treba nikako zanemariti etička pitanja u korištenju umjetne inteligencije za očuvanje kulturne baštine.
Ako se primjera radi, povijesni spomenici ili umjetnička djela unište u ratu ili oštete klimatskim promjenama, dolazimo do ključnog pitanja- je li rekonstruirano djelo isto što i izvorno? Povjesničari i kritičari kategorički će odbiti izvornost, no ne treba čak ni struka da bi znali kako rekonstrukcija ne može zamijeniti izvornost, jer izvorno djelo nosi materijalnu autentičnost, poput originalnog kamena i pigmenta, ima svoj povijesni kontinuitet, od tragova vremena, oštećenja do restauracije te činjenicu da je rekonstruirano djelo, prije svega interpretacija, čak i ako je savršeno točno. Ako ćemo biti slikovitiji, prisjetimo se potresa koji se dogodio 20. ožujka 2020. godine i koji je teško oštetio zagrebačku Katedralu te je srušen kameni vrh južnog tornja, na kojem je bio pričvršćen pozlaćeni križ s gromobranskim šiljkom. Katedrala se obnavlja, međutim obnovljena struktura neće imati istu autentičnost, niti povijesni kontekst i emocionalnu težinu koju su nosili graditelji i zajednica. Umjetna inteligencija i digitalna rekonstrukcija itekako pomažu u obnovi vizualnih efekata, ali duh vremena ne može vratiti. Međutim, iako se svakom obnovom ili rekonstrukcijom gubi dio autentičnosti, bez tih zahvata ne bi bilo moguće ni očuvanje kulturnih dobara. Imajući u vidu navedeno, važno je razumjeti da vrijednost digitalne rekonstrukcije leži, prije svega u svjedočanstvu i kolektivnom pamćenju onoga što je izgubljeno i što budućim generacija omogućuje da da dožive i razumiju prošlost.
Nadalje, postavlja se pitanje tko je vlasnik podataka, tko je vlasnik digitalnih verzija jezika, tradicija ili artefakata nakon što ih umjetna inteligencija digitalizira? To pitanje ne smije ostati bez odgovora, jer ako se počne manipulirati vlasništvom, to će imati duboke društvene, etičke i pravne posljedice. Najgore od svega je ako dođe do gubitka kulturnog suvereniteta, kojim zajednice neće imati kontrolu nad svojim vlastitim naslijeđem, a njihov kulturna baština „otići” u ruke onih koji nisu povezani s kulturnim kontekstom. Mogućnost da kulturni resursi završe u tuđim rukama, bilo zbog komercijalnih interesa, političkih manipulacija ili neodgovarajuće regulacije, stvarna je i mora, prije svega biti regulirana zakonski kako bi se očuvala autentičnost i integritet kulturnih tradicija i baštine. No, zakoni često nisu dovoljni ako nema etičke i moralne svijesti koja bi prepoznala pokušaje manipulacije i spriječila nanošenje katastrofalne štete.
U svemu tome, ključno je da autohtone zajednice ostanu aktivni sudionici u procesu, osiguravajući da se umjetna inteligencija koristi na kulturno poštovan način. Hoće li se to dogoditi, imajući u vidu da je čovjek kroz povijest stvarao i razarao te često bio podložan komercijalnim interesima koji mogu iskriviti ili čak potpuno uništiti kulturne resurse, ostaje tek za vidjeti. Ovo pitanje je vrlo kompleksno, jer su zajednice često u nepovoljnom položaju u odnosu na moćne korporacije i globalne tehnološke gigante koji mogu imati mnogo više resursa, tehnološke sposobnosti i političkog utjecaja.
Imajući u vidu globalizaciju, modernizaciju i urbanizaciju, geopolitičke napetosti, ratove i krize kao prijetnju, očuvanje i dostupnost kulturne baštine postali su ključni. Primjena UI u javnoj kulturnoj domeni zahtijeva ulaganja u mnoga područja, a najočitija su infrastruktura, oprema i visokokvalificirani ljudski resursi. Ljudski resursi su ključni, jer UI treba opskrbljivati visokokvalitetnim podacima kako bi se obučila za obavljanje svojih zadataka. Podaci moraju biti kompatibilni i pravilno opisani metapodacima. Štoviše, pitanja autorskih prava moraju se riješiti prije nego što se takvi podaci koriste, a stručnjaci za kulturnu baštinu moraju naučiti kako se vješto snalaziti u ovom složenom terenu.
U tom kontekstu, jezici predstavljaju ključan dio kulturne baštine i raznolikosti, no mnogi jezici, na žalost nestaju, a sa njima i etničke skupine. Istraživanje koje 1990-ih proveo David Crystal pokazalo je da je u to vrijeme u prosjeku jedan jezik prestajao upotrebljavati svaka dva tjedna. Izračunao je da će, ako se ta stopa odumiranja jezika nastavi, do 2100. godine više od 90% jezika koji se trenutno govore u svijetu izumrijeti. Upravo zbog smanjenja broja govornika i nedostatka sustavne dokumentacije, UI nudi snažne alate za dokumentiranje, prevođenje i učenje ugroženih jezika, međutim ograničeni i pristrani skupovi podataka mogu dovesti do pojednostavljenih ili iskrivljenih prikaza jezika. Također, postoji i rizik standardizacije kojom se brišu dijalekti i kontekstualna značenja. Ako se očuvanje jezika svede isključivo na digitalne arhive i aplikacije, jezik može biti sačuvan „na papiru“, ali izgubljen u stvarnoj uporabi. Stoga umjetna inteligencija mora ostati dopunski alat, a ne zamjena za žive govornike, obrazovanje i međugeneracijski prijenos znanja, kako bi očuvanje jezika bilo stvarno, a ne samo tehničko.
Kako se tehnologije umjetne inteligencije razvijaju, one mogu igrati značajnu ulogu u očuvanju kulturne baštine, ali uvijek kao dopunski alat i nikada kao zamjena za stručnost čovjeka. Ljudski faktor ostaje ključan, jer UI može pogriješiti ako su podaci pogrešno uneseni, nepotpuni ili pristrani. Zato stručnjaci, povjesničari i zajednice moraju nadzirati procese digitalizacije i rekonstrukcije, osiguravajući očuvanje autentičnosti, autorove vizije i duha vremena.
Drugim riječima, rođena ideja je jedno, a primjena u praksi nešto posve drugo. Ideje o korištenju umjetne inteligencije za očuvanje baštine obećavaju nevjerojatne mogućnosti, ali budućnost ovisi o ljudskom djelovanju, odnosno o tome kako stručnjaci, istraživači i zajednice koriste tehnologiju, nadziru podatke i donose etičke odluke. UI sama ne može interpretirati povijest niti očuvati duh vremena. Ona je, prije svega alat kolektivnog pamćenja koji zahtijeva ljudski nadzor.
Zaključno, umjetna inteligencija revolucionarna je sila koja nudi nevjerojatne mogućnosti digitalizacije, arhiviranja i restauracije kulturne baštine. Iako tehnologija može pomoći u digitalizaciji i rekonstrukciji kulturnih dobara, pitanje autentičnosti i vlasništva nad podacima ostaje ključno. Rekonstrukcija izgubljenih dijela, kao što su umjetnička djela ili povijesni spomenici, predstavlja interpretaciju, a ne povratak izvornog. I dok umjetna inteligencija može obnoviti vizualne ili zvučne fragmente prošlosti, ona nikada ne može potpuno vratiti “duh vremena” niti prenijeti emocionalnu težinu i povijesni kontekst stvaranja. Međutim, iako se svaka obnova ili rekonstrukcija nosi s gubitkom dijela autentičnosti, bez tih zahvata ne bi bilo moguće ni očuvanje kulturnih dobara. Imajući u vidu navedeno, važno je razumjeti da vrijednost digitalne rekonstrukcije leži, prije svega, u svjedočanstvu i kolektivnom pamćenju onoga što je izgubljeno, omogućujući budućim generacijama da dožive i razumiju prošlost. Umjetna inteligencija treba ostati dopunski alat stručnjaka i zajednica, koji nadziru i vode procese digitalizacije i rekonstrukcije. Kulturološki suverenitet i etičke smjernice moraju biti u središtu ove tehnologije kako bi se očuvala istinska vrijednost kulturne baštine, a suradnja između stručnjaka i lokalnih zajednica ključna je za odgovorno korištenje umjetne inteligencije.
projekt financiran sredstvima za poticanje pluralizma agencije za el.medije
