Piše: Snježana Nemec
Koliko je veza hrvatske kulturne baštine s prirodom snažna i posebna svjedoče i priče, legende i mitovi vezani uz planine. Ove priče nisu samo zabava, već su kroz generacije prenosile poštovanje prema prirodi, upozoravale na opasnosti i učile ljude da prirodu čuvaju i poštuju. One su dio kolektivnog sjećanja koja povezuje ljude s prostorom u kojem žive.
Primjerice, priče o vilama s Biokova duboko povezuju prirodnu i nematerijalnu kulturnu baštinu ovog kraja. Biokovo je “prelijepa planina” s jedinstvenim krajolikom, a vile su u narodnim pričama opisane kao “najpošteniji vladari” koji su pomagali ljudima i čuvali prirodu.
Vile su “noću obavljale poslove koje ljudi nisu stigli danju”, voljele su “pjesmu, a mrzile buku”, što pokazuje njihovu povezanost s harmonijom okoliša. Njihov nestanak simbolizira gubitak dobrote i zajedništva, kao šireg koncepta kulturne baštine: “Tada su i puške zapucale… nered i buka zavlada ovim krajem, a to su vile najviše mrzile.”
Postoji nada da će se vile vratiti “u ovu prelijepu planinu”, donoseći “zaboravljenu pjesmu” i vraćajući duh Biokova, gdje se prirodna i kulturna baština isprepliću i čuvaju identitet tog kraja. Ove riječi potječu iz župe Biokovske, usmenog predanja lokalnog stanovništva.
Takve priče odražavaju važnost prirode kao dijela identiteta i podsjećaju da bez okoline koja njeguje ravnotežu ne ostaje bogatstvo koje baštinimo, niti kao narativ, niti kao stvarni prostor.
No, priroda se nije uvijek poštovala. Industrijski razvoj, prekomjerno iskorištavanje resursa i nepažnja prema okolišu doveli su do promjena u krajoliku i narušavanja ravnoteže i teme koja je svakodnevno prisutna u javnom prostoru.
Neki će reći da proživljavamo klimatsku i ekološku krizu, neki će to negirati, često kao posljedicu kontradiktornih informacija koje kruže javnošću, i koje u konačnici izazivaju sumnju, što jasno pokazuje koliko je nužna precizna i pouzdana komunikacija o tome što se događa, gdje počinje istina, a gdje obmana.
Bez obzira na individualne stavove o klimatskim promjenama, činjenica je da se one već događaju, i u tom kontekstu Europski zeleni plan, kao šira strategija za smanjenje emisija i zaštitu okoliša, s ciljem klimatske neutralnosti do 2050., postao je nužnost u suvremenom javnom i političkom prostoru. Iako je Europski zeleni plan predstavljen kao ozbiljan i ambiciozan pristup u borbi protiv klimatskih promjena, EU će morati prevladati političke, ekonomske i socijalne prepreke, što uključuje financijsku potporu, socijalnu pravičnost u prijelazu prema zelenoj ekonomiji i međusobnu suradnju među državama članicama.
Mađarska, Češka i Slovačka podržavaju Europski zeleni plan, ali pristup implementaciji temelji se na opreznosti i postepenoj tranziciji prema zelenim energetskim politikama. Ove zemlje traže ravnotežu između zelene energetske politike i očuvanja energetske sigurnosti, uz nastavak ulaganja u nuklearnu energiju i smanjenje udjela ugljena. S druge strane Viktor Orbán, mađarski premijer, poznat je po skepticizmu prema klimatskim promjenama, protiveći se brzim i radikalnim klimatskim politikama EU-a, upozoravajući da bi prebrza tranzicija mogla ugroziti ekonomski rast i radna mjesta u Mađarskoj, koja je i dalje ovisna o ugljenu i nuklearnoj energiji. Kako će se situacija razvijati unutar EU-a, s obzirom na stalne nesuglasice među članicama, ostaje otvoreno pitanje. Dugoročno, EU će morati balansirati između zelenih ciljeva i nacionalnih interesa, dok će zemlje s različitom dinamikom implementacije tražiti veću fleksibilnost. Ako nesuglasice ostanu, može doći do fragmentacije koja će ugroziti zajedništvo Unije i smanjiti njezinu sposobnost djelovanja na globalnoj razini u borbi protiv klimatskih promjena.
U Hrvatskoj postoje i konkretne inicijative koje pokušavaju povezati klimatske izazove, okoliš i očuvanje baštine. Primjer je projekt CAMPUS – Climate Change Adaptation Plans for UNESCO sites, u kojem sudjeluje Nacionalni park Plitvička jezera kao partner u prekograničnoj suradnji (Interreg Italia–Hrvatska).
Posebno je zanimljiva činjenica da se Hrvatska nalazi među zemljama s najvećim obnovljivim zalihama slatke vode u EU, što predstavlja prednost u upravljanju prirodnim resursima u doba klimatskih promjena, međutim, postavlja se pitanje koliko uspješno štitimo te resurse od kapitalističkih interesa koji prijete dugoročnoj održivosti naših voda. Ključni izazovi uključuju neadekvatne zakonske regulacije i pritiske privatnih korporacija koje žele komercijalizirati vodne resurse. Iako postoje mehanizmi zaštite, potrebno je osigurati da vode ostanu javno dobro i da se njima upravlja na održiv način, bez iskorištavanja u korist kapitala na štetu okoliša i zajednica. S obzirom na klimatske promjene dodatno će testirati našu sposobnost očuvanja tih resursa.
Iako Hrvatska može biti aktivni sudionik globalnih napora za prilagodbu klimatskim promjenama, još uvijek nije poduzela dovoljno ozbiljne mjere, posebno u vezi s kulturnom baštinom i poljoprivredom. Sustavni pristup i brza implementacija globalnih smjernica bit će ključni za smanjenje klimatskih prijetnji na nacionalnoj razini. Pravi test bit će sposobnost Hrvatske da uskladi zaštitu prirodnih resursa i kulturne baštine s kapitalističkim interesima koji često ugrožavaju njihovu dugoročnu zaštitu.
U toj istoj nužnosti Europskog zelenog plana u javnom i političkom prostoru naglašava se doprinos i važnost uloge svih nas, što je neosporno u kontekstu zajedništva i potrebe rješavanja problema, iako i tu se može otvoriti pitanje naše uloge. Ta nagla potreba za jednakosti u obvezama pokazuje da oni koji su uzrokovali klimatske promjene još uvijek nemaju bespoštednu iskrenost prema sebi samima kako bi našli put istinskom rješavanju ovog pitanja. I sada “jaki” koji su često ostali dužni istinu, odavno se postavili, odredili smjer kretanja čovječanstva i objeručke prihvatili antropocentrizam, odnosno stav da je čovjek superioran nad samom prirodom, traže ulogu, uvjetno rečeno, običnog čovjeka u spašavanju svijeta.
Naravno, to će se i dogoditi i “običan čovjek” vremenom će preispitati svoje individualne potrošačke navike i načine razmišljanja jer, kako je to rekao argentinski fizičar i književnik Ernesto Sábato u svom romanu “O junacima i grobovima”: “Svijet ne spašavaju ideje, intelekt ni razum nego nešto sasvim drugo; one nerazumne čovjekove nade, njegovo upinjanje da preživi, njegova želja da diše dokle god može, njegovo malo, tvrdoglavo i smiješno svakodnevno junaštvo naspram zle kobi.”
Dodatno, javnost često ostaje zbunjena različitim terminima – Europski zeleni plan, zelena tranzicija, zelena politika – koji u osnovi znače slične ciljeve. Ta terminološka raznolikost stvara privid djelovanja, dok stvarne promjene u zaštiti okoliša i kulturne baštine često kasne ili se provode fragmentirano i nedovoljno koordinirano na razini država članica i lokalnih zajednica.
U tim izazovima zelena politika i strategije prilagodbe klimi često se pojavljuju kao dio političkog disursa, ali tu postoji razlika između retoričkog klimatskog aktivizma i stvarne zaštite baštine. S jedne strane, EU okvir za kulturnu baštinu prepoznaje održivost kao ključno polje djelovanja, uključujući jačanje otpornosti lokaliteta, poticanje adaptivnih mjera i integraciju baštine u šire strategije okolišne održivosti. S druge strane, zelene politike često ostaju fragmentirane, slabo povezane s realnim upravljanjem rizicima i nedovoljno financirane i politički podržane da bi se učinkovito suočile s egzistencijalnim prijetnjama. Mnogi projekti ostaju u fazi planiranja, dok neka natjecanja za sredstva naglašavaju brze, marketinški atraktivne projekte, a manje pažnje posvećuju dubinskom razumijevanju klimatskih rizika i dugoročnoj strategiji zaštite.
U takvim relacijama teško je i govoriti o ekološkoj komponenti zaštite i očuvanja kulturne baštine, no nužno je, jer hrvatska prirodna baština je važna, bogata, raznolika i vrlo vrijedna. Sama činjenica da se suočava s brojnim izazovima zbog klimatskih promjena, urbanizacije, masovnog turizma, čini tu nužnost još većom.
Funkcija zelene politike ne bi trebala biti samo deklarativna, već mora integrirati holistički pristup koji uključuje klimatsku znanost, lokalna znanja, strategije zaštite okoliša i aktivno sudjelovanje zajednica. U protivnom, zelena politika riskira postati politički mit i lijepa priča o dobroj namjeri koja ne sprječava stvarnu degradaciju baštine, nego samo omogućuje da se problem marginalizira iz javnog disursa dok štete i dalje rastu.
S obzirom da se regije južne, jugoistočne i istočne Europe, kao i obalni dijelovi Hrvatske (Istra, Dalmacija i otoci), ubrajaju u područja značajne ugroženosti klimatskim promjenama, kulturna baština u tim područjima suočava se s višestrukim prijetnjama. Porast razine mora, učestale oluje, poplave, erozija i ekstremne temperature mogu oštetiti povijesne građevine, utvrde, luke, crkve i spomenike. Primjeri su vidljivi već danas: starogradske jezgre Dubrovnika i Trogira trpe povećane pritiske zbog poplava i soli iz mora, dok su dijelovi Dioklecijanove palače i dubrovačkih zidina već podložni eroziji i habanju materijala zbog klimatskih učinaka.
Treba biti svjestan činjenice da uništavanje kulturne baštine nije samo estetski ili turistički gubitak, već da ima lančane efekte te utječe na identitet zajednice, od ekonomske stabilnosti, očuvanja okoliša, političke i društvene povezanosti do obrazovne i znanstvene mogućnosti. Baština je mreža povezana s prirodom, zajednicom, ekonomijom i kolektivnim pamćenjem i uništenjem jednog elementa urušava se cijeli sustav. Tradicije, običaji i narodne prakse koje su nastale u specifičnom prirodnom ambijentu mogu biti narušeni ili potpuno izgubljeni ako okoliš više ne može podržavati njihove uvjete.
Sama deklarativna zelena politika često nije dovoljna. Bez konkretnih mjera, adekvatnog financiranja i dugoročne strategije, kulturna baština ostaje ranjiva. Politički mitovi o “zelenoj zaštiti” mogu stvoriti privid djelovanja dok stvarna prijetnja raste, posebno u ranjivim obalnim i otočnim regijama Hrvatske.
Hrvatska poduzima određene korake u području zaštite okoliša i prilagodbe klimatskim promjenama, ali tempo i opseg tih mjera često nisu dovoljni. Postoje strateški dokumenti poput Strategije zaštite okoliša, Strategije prilagodbe klimatskim promjenama, planova za energetsku učinkovitost i obnovljive izvore te korištenje EU fondova za zelene projekte. U teoriji, sve izgleda jasno i ambiciozno, no praksa pokazuje da su projekti često sporadični, fragmentirani i nedovoljno financirani.
Isto se odnosi i na zaštitu kulturne baštine. Ministarstvo kulture i lokalne vlasti provode restauracije povijesnih građevina, spomenika i programa očuvanja prirodnih rezervata, ali mnogi projekti više služe turističkoj promociji nego stvarnoj dugoročnoj otpornosti na klimatske prijetnje.
Zaključno, kulturna baština i priroda nisu izolirani fenomeni, već integrirani dio identiteta, kolektivne memorije i konteksta u kojem živimo. Povezivanje tradicije, okoliša i suvremenih izazova, poput klimatskih promjena, zahtijeva integrirani, holistički i realno provediv pristup koji ide dalje od retorike. Jedan od ključnih testova za našu sposobnost očuvanja baštine, posebice u kontekstu klimatskih promjena, svakako je upravljanje vodnim resursima. Hrvatska, s obzirom na svoje bogatstvo obnovljivih izvora slatke vode, suočava se s velikim izazovom očuvanja tih resursa od komercijalizacije i neodrživog iskorištavanja. Upravljanje vodama kao javnim dobrom postaje ključno za budućnost, jer njihov nedostatak ili kontaminacija ne prijeti samo ekološkoj ravnoteži, već i kulturnom identitetu i društvenoj stabilnosti. Naša sposobnost da očuvamo vodne resurse, spriječimo privatizaciju i neodgovorno eksploatiranje resursa, postavit će osnovu za dugoročnu održivost baštine. Sustavne i koordinirane akcije, utemeljene na znanstvenim spoznajama i uključivanju zajednica, nužne su za očuvanje prirodne i kulturne baštine, za nas i buduće generacije.
projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma agencije za el. medije
