Piše: Sara Strinavić
Badnjak je u hrvatskoj tradiciji uvijek bio trenutak sabranosti, tišine, duhovnosti i obiteljske topline. No posljednjih godina taj je tihi, sveti prostor sve glasnije narušavan pojavom koja je Hrvatskoj nametnuta kao „folklor“, „zabava“ i „veselje“ – pojavom trubača koji po kvartovima, ulicama i dvorištima, bez poziva i bez poštovanja prema običajima domaćina, pretvaraju jednu od najdubljih kršćanskih noći u bučnu kazališnu predstavu-“šabački vašar”. To nije samo pitanje glazbenog ukusa, nego pitanje kulture, identiteta, dostojanstva Badnje noći i poštovanja prema tradiciji hrvatskog naroda.
Jer Badnjak u hrvatskoj tradiciji nije cirkus, nego trenutak u kojem se moli, blagoslivlja kuću, pali svijeća, okuplja obitelj, priprema srce za Božić. To je večer tišine, skromnosti i topline, a ne večer dernjave, nasrtljive svirke i nametnute zabave. U toj se tišini krije dubina hrvatske kulture: u zvuku zvona, kolendi, tihoj pjesmi, a ne u nametnutim, agresivnim ritmovima koji nemaju nikakve poveznice s kršćanskom tradicijom Badnje večeri.
Trubači nisu dio hrvatske tradicije Badnjaka. Oni nisu povijesno, kulturno niti identitetski povezani s katoličkim običajem ove zemlje. Oni su, jednostavno rečeno – alohtoni element, nametnuti iz sasvim drugačijeg kulturnog kruga i ubačeni u hrvatski prostor bez ikakvog smisla, bez uvažavanja i bez mjere. To nije veselje, nego kulturna kolonizacija. To nije folklor, nego relativizacija tuđe svetinje. To nije „europska multikulturalnost“, nego grub upad u tuđi dom i u tuđi duhovni prostor.
Zato primjer Sinja i gradonačelnika Mire Bulja nije primjer netolerancije, nego odgovornosti. Nije primjer zatvorenosti, nego kulturne samosvijesti. Kada je rekao da trubači nemaju što raditi na Badnjak, nije rekao ništa drugo nego ono što misli većina pristojnih ljudi u Hrvatskoj: da Badnjak nije vašar, da se hrvatska tradicija ne prodaje za kratkotrajni dojam i da ono što pripada nekim drugim tradicijama ne mora i ne smije silom biti ugurano u hrvatsku. Upravo suprotno – svaki narod ima pravo na svoj identitet i svoje običaje bez kulturnog nasilja i bez nametanja tuđeg.
Jer problem nije samo u svirci. Problem je u poruci. A poruka je jasna: „Vaša tradicija nije važna. Vaša tišina nije važna. Vaša svetinja nije svetinja. Sve se može pretvoriti u zabavu.“ To je poniženje Badnja večeri. To je izrugivanje s ozbiljnošću trenutka. To je isprazno komercijalno „veselje“ koje nema dušu, nema smisao i nema poštovanje. Takvo „veselje“ ne donosi radost – ono donosi nemir, neugodu i osjećaj da je netko ušao u prostor koji nije njegov, a ponaša se kao gospodar.
Hrvatska kultura nije nastala jučer. Nije proizvod mode. Nije nešto što se svakih nekoliko godina mijenja da bi bilo „modernije“, „otvorenije“ ili „pitomije“ drugima. Ona je stoljećima građena kroz vjeru, obitelj, tišinu Badnje noći, zvuk božićnih pjesama, zajedništvo i duhovnu pripremu za rođenje Krista. Tko to ne razumije – ne razumije ni Hrvatsku.
Zato je vrijeme da prestanemo robovati kompleksima, da prestanemo glumiti „širokogrudnu toleranciju“ koja zapravo znači gubitak samopoštovanja. Vrijeme je da jasno kažemo: ima trenutaka koji nisu mjesto za bučnu egzotiku. Ima svetinja koje nisu teren za kulturne eksperimente. Ima običaja koji pripadaju nama i samo nama.
Badnjak je jedan od njih. Badnjak je trenutak u kojem se ne dere – nego se moli. Ne nasrće – nego poštuje. Ne nameće – nego zahvaljuje. Ako to izgubimo, izgubit ćemo nešto mnogo veće od jedne noći. Izgubit ćemo ono što nas čini narodom.
A to si Hrvatska ne smije dopustiti.
