Piše: Snježana Nemec
Povratak Donalda Trumpa predstavlja golemi izazov za europsku sigurnost, gospodarstvo i liberalne demokratske vrijednosti koje nastavljaju voditi politiku u bloku od 27 zemalja, pa čak i, ako su sve više ugrožene.
Trumpov drugi predsjednički mandat nedvojbeno je poremetio dugotrajne pretpostavke o transatlantskim odnosima, multilateralnim grupacijama poput agencija UN-a i samoga UN-a, G7 i NATO-a, i širem međunarodnom poretku pod vodstvom SAD-a, koji postoji od Drugog svjetskog rata.
Iako se vjeruje da je transatlantska prilagodba moguća, postoji veća vjerojatnost da će veze karakterizirati trvenja i sukobi u gospodarskom i sigurnosnom području, području, ali i na ideološkom, što je SAD već najavio u strategiji kao važnu razliku. Što je Trumpova administracija agresivnija s Europom, to je veći rizik da se podjele unutar EU-a prošire, i to će Europa, posebice njezine države članice biti u većem iskušenju da traže neku vrstu prilagodbe.
Prema analizama i komentarima, koje je objavio The Financial Times, nacionalna sigurnosna strategija administracije Donalda Trumpa predstavlja značajan zaokret u odnosu na ranije američke sigurnosne doktrine. Dokument stavlja snažan naglasak na nacionalni suverenitet, ulogu nacionalne države i zaštitu vlastitih interesa, često na račun multilateralne suradnje.
Jedna od ključnih poruka strategije je slabljenje tradicionalnog oslanjanja na međunarodne institucije i savezništva. Financial Times ističe da se NATO i transatlantski odnosi više ne promatraju kao bezuvjetni temelji američke sigurnosti, već kao odnosi koji moraju donositi jasnu korist Sjedinjenim Američkim Državama. Time se naglašava princip „America First“, koji podrazumijeva selektivan pristup međunarodnim obavezama, što od samog početka Trumpova mandata izaziva kontroverze, i dok su jedni zagovaraju zaštitu nacionalnih interesa i suveenitet, drugi tvrde da takav politički slogan i uvjerenje vodi slabljenju međunarodne suradnje i izolaciji.
Strategija također snažno povezuje sigurnost s pitanjima identiteta, kulture i demografije. Prema tumačenju ovog britanskog lista, dokument izražava zabrinutost zbog kulturnih i društvenih promjena na Zapadu, posebno u Europi, koje se dovode u vezu s migracijama i gubitkom tradicionalnih vrijednosti. Na taj način, kulturna baština i nacionalni identitet postaju dio sigurnosnog diskursa, a ne isključivo kulturno pitanje. U kontekstu Hrvatske, očuvanje kulturnog identiteta kroz jezik, običaje i povijesnu baštinu postaje ključni element dugoročne strateške otpornosti.
Još jedna važna karakteristika strategije je redefiniranje odnosa prema globalnim rivalima. Umjesto jasne podjele na saveznike i neprijatelje, strategija naglašava pragmatičan pristup, u kojem su odnosi s drugim silama vođeni prvenstveno američkim interesima, a ne ideološkim ili vrijednosnim razlozima.
U osnovi, Trumpova strategija predstavlja povratak Amerike, a posljedično i svijeta prema bilateralnom pristupu, odnosno građenju odnosa „država po država”, kao što je bilo prije nastanka velikih međunarodnih organizacija i intenzivnijeg povezivanja. Prije nastanka tih organizacija, suverenitet država bio je apsolutan, a međunarodni odnosi uglavnom bilateralni i pragmatični. Trumpova strategija u svom temelju nastoji obnoviti ovu praksu u kojoj država najprije štiti vlastiti interes, uključujući očuvanje vlastitog kulturnog i nacionalnog identiteta, a suradnju gradi po potrebi, neposredno i pragmatično. Važno je naglasiti da taj pristup ne poziva na potpunu izolaciju, već na selektivni unilateralizam, odnosno suradnju koja se ostvaruje pragmatično, manje formalno i prema vlastitim interesima. Takav pristup zapravo ne čudi, jer iako su danas Amerikanci ideološki podijeljeni, kroz povijest su uvijek pokazivali pragmatičnost. Taj pragmatizam nije ograničen samo na politiku, već gotovo u svim aspektima djelovanja, od ekonomije i tehnologije do društvenih i kulturnih pitanja, pri čemu se uvijek nastoji maksimizirati vlastitu korist, fleksibilnost i zaštitu vlastitog identiteta u promjenjivim okolnostima.
Sumirajući, prema pisanju Financial Timesa, Trumpova nacionalna sigurnosna strategija označava pomak od liberalnog, multilateralnog poretka ka modelu u kojem su nacionalna država, suverenitet i kulturni identitet u središtu sigurnosne politike. Time se kultura, kulturna baština i nacionalni identitet indirektno uključuju u geopolitičke i sigurnosne rasprave suvremenog svijeta.
Ovi navodi Financial Timesa su nužnost, kako bi javnost mogla sagledati svu kompleksnost suvremenih sigurnosnih doktrina, koje otvaraju niz važnih pitanja za države članice Europske unije, pa tako i za Hrvatsku.
Koliko se o njima doista promišlja teško je reći, no jasno je da javnost od strane političkih aktera o mnogim temama nije jasno informirana, pa tako i o ovoj temi. Istodobno, ni sama javnost ne pokazuje veći interes za vlastitu budućnost, ostajući u velikoj mjeri pasivna. Pa tako i dvanaest godina nakon ulaska u EU, većina građana i dalje slabo poznaje europske institucije i politike, a poražavajuća je činjenica da velik dio građana ne poznaje ni vlastita prava unutar EU-a, što stvara dojam političke zajednice u koju se ušlo bez stvarnog razumijevanja njezine naravi i očekivanja. Tada se teško oduprijeti cinizmu: Spavaj, dušo. Ova cinična opaska simbolizira stanje pasivnosti i nezainteresiranosti koje dopušta da važna pitanja, poput nacionalne sigurnosti i strateških politika, prolaze neprimijećeno, dok odluke donose drugi, a vlastita budućnost ostaje u sjeni.
U takvim okolnostima teško je očekivati i ozbiljno promišljanje o novim sigurnosnim strategijama koje oblikuju budućnost Europe.
Posebno je važno sagledati smjer koji donosi Trumpova nacionalna sigurnosna strategija, koja snažno naglašava jačanje nacionalnog suvereniteta, zaštitu vlastitih interesa i očuvanje kulturnog i nacionalnog identiteta. U problemima kojima smo suočeni, ključan je osjećaj zajednice te ekonomski, politički, povijesni i identitetski narativi na kojima se ona temelji, jer upravo oni definiraju našu sposobnost da strateški balansiramo između globalnih zahtjeva i očuvanja nacionalnog interesa.
Strategija naglašava jačanje suvereniteta nacionalnih država, kritiku globalističkog modela upravljanja te redefiniranje odnosa između SAD-a i Europske unije. U tom se kontekstu nameće pitanje koliko je aktualna vanjska i unutarnja politika Republike Hrvatske usklađena s novim geopolitičkim okolnostima i kakve bi posljedice moglo imati ignoriranje tih promjena?
Hrvatska vlada, predvođena premijerom Plenkovićem, dosljedno zastupa politiku snažne europske integracije, multilateralizma i institucionalne lojalnosti Europskoj uniji. Takav pristup proizlazi iz uvjerenja da EU predstavlja ključni okvir političke stabilnosti i ekonomskog razvoja Hrvatske. Međutim, nova američka nacionalno-sigurnosna strategija naglašava upravo suprotno: jačanje suvereniteta nacionalnih država i smanjenje utjecaja nadnacionalnih struktura. Time se otvara pitanje je li Hrvatska u raskoraku između vlastitih strateških interesa i promijenjenog američkog pogleda na globalni poredak.
Posljedice ignoriranja američke geopolitike za hrvatski nacionalni interes ili ignoriranje strateških ciljeva SAD-a mogle bi dugoročno oslabiti međunarodnu poziciju Hrvatske. Kao mala država na geopolitički osjetljivom prostoru jugoistočne Europe, Hrvatska ima interes održavati snažne odnose s ključnim globalnim akterima. Udaljavanje od američkih sigurnosnih i političkih prioriteta može dovesti do smanjenog utjecaja unutar NATO-a, slabije sigurnosne podrške u regionalnim krizama te propuštanja strateških partnerstava u području obrane, energetike i tehnologije.
Kratkoročno gledano, Hrvatska može održavati stabilnost oslanjajući se na Europsku uniju, eurozonu i pristup zajedničkom tržištu. Međutim, dugoročno zanemarivanje američkih strateških interesa nosi rizike. EU nema jedinstvenu sigurnosnu politiku, a u kriznim situacijama često pokazuje unutarnje podjele. Ako se transatlantske nesuglasice prodube, Hrvatska bi se mogla naći u poziciji strateške nesigurnosti, bez jasnog oslonca na snažnog globalnog partnera.
Politika snažne ovisnosti o EU-u i globalističkom modelu upravljanja može ograničiti sposobnost Hrvatske da samostalno oblikuje svoje nacionalne interese. Rizici uključuju slabljenje suverenog odlučivanja, pritiske na kulturni i identitetski prostor te ekonomsku ovisnost bez stvarnog političkog utjecaja. Nova američka strategija upozorava da takav model može oslabiti otpornost nacionalnih država, posebno manjih i perifernih.
Hrvatska se nedvojbeno nalazi pred izazovom balansiranja između dvaju sve nesuglasnijih blokova. Optimalan pristup podrazumijevao bi zadržavanje ekonomskih i institucionalnih veza s EU-om, uz istodobno jačanje sigurnosne i strateške suradnje sa SAD-om. Takav balans zahtijeva jasnu definiciju nacionalnih interesa, aktivniju diplomaciju i odbacivanje automatskog svrstavanja bez kritičke procjene vlastitih koristi.
U uvjetima rastućeg utjecaja nadnacionalnih struktura, očuvanje nacionalnog identiteta postaje ključno političko pitanje. Hrvatska može štititi svoj suverenitet kroz obrazovnu politiku, zaštitu jezika i kulturne baštine te aktivno sudjelovanje u EU-u s razumijevanjem vlastitih granica. Američka strategija jasno naglašava da nacionalni identitet nije prepreka demokraciji, već jedan od njezinih temelja.
Međutim, u Hrvatskoj se sustavno slabi svijest o nacionalnoj vrijednosti. Taj proces obuhvaća šire društvo, pri čemu dijelovi političke, medijske i kulturne elite relativiziraju ulogu nacionalne države, marginaliziraju nacionalne teme i stigmatiziraju suverenističke stavove. Takvi mehanizmi postupno mijenjaju javni diskurs i percepciju nacionalnog interesa.
Globalističke i ljevičarske agende same po sebi nisu nužno prijetnja nacionalnoj suverenosti, međutim problem nastaje kada postanu dominantne do te mjere da isključuju alternativna mišljenja i sužavaju prostor demokratske rasprave. U tom slučaju, one mogu ograničiti sposobnost države da samostalno odlučuje o ključnim političkim i kulturnim pitanjima. Međutim, dodatni problem ili možda čak i glavni leži u činjenici da vladajući nerijetko pokazuju ideološku bliskost s tim agendama, bilo iz uvjerenja ili nužnosti, bez obzira kakve je prirode ista.
Desne političke stranke u Hrvatskoj, koje izražavaju podršku američkoj strategiji jačanja nacionalnog suvereniteta, imaju priliku ojačati svoj politički utjecaj. No, imajući u vidu njihov dosadašnji neuspjeh u udruživanju, nemogućnosti artikuliranja ciljeva i smjera, teško će ponuditi realističan i uključiv program, koji suverenitet povezuje s gospodarskim razvojem i političkom stabilnošću. Bez toga, sama kritika globalizma ostaje na razini retorike, bez stvarnog političkog učinka.
S druge strane, društvo koje se gradi na podjelama i strahu nije odraz demokracije, nego tragedije. Ideologije same po sebi nisu zle, već to zlo nastaje kada se apsolutiziraju, kada identitet pojedinca ili grupe postaje fiksiran, netolerantan i neprobojan. Tada netrpeljivost pa i mržnja ne ostaju u riječima, nego se ukorjenjuju u srcu i polako prelaze u svakodnevnu stvarnost. Politika u takvim uvjetima često ne liječi, nego eksploatira te rane, ne traži istinu, nego konflikt, a pobuna protiv zajedničkog dobra postaje sredstvo moći.
Zato filozofsko pitanje današnjice glasi – hoćemo li dopustiti da nas ideologija razdvaja i da mržnja postane norma, ili ćemo, iako težak put, prihvatiti odgovornost i zajedno ići prema vrhu, tražeći zajednički prostor u kojem je čovjek važniji od straha, a moral važniji od moći?
Zaključno, nova američka nacionalno-sigurnosna strategija koja nije samo dokument o obrani i geopolitici, već reflektira brigu za kulturni i nacionalni identitet te jasno definira kako država štiti svoje temeljne vrijednosti i suverenitet, otvara ozbiljna pitanja o budućem smjeru hrvatske vanjske, sigurnosne i identitetske politike, posebno u kontekstu očuvanja nacionalnog i kulturnog identiteta. Odgovori na ta pitanja zahtijevaju strateško promišljanje, a ne ideološko svrstavanje, jer se u konačnici radi o dugoročnom položaju Hrvatske u promjenjivom globalnom poretku.
Međutim ljubomorno čuvajući svoje vrijednosti i svoj suverenitet, u okvirima globalnih zahtjeva, nacionalna politika i nacionalna sigurnosna strategija mogu nas držati na okupu, posebno u segmentu očuvanja od sve većeg siromaštva i strateških rizika koje globalizacija donosi.
U kontekstu kritičkog mišljenja potrebno je razumjeti metaforu ili zoonimski frazem „sveta krava” i njezinu očekivanu nedodirljivost. Tvrdoglavo i nerazumno odbijanje bilo kakve globalne integracije nema racionalno objašnjenje osim straha i nerazumijevanja, kao što nema ni bezuvjetno prihvaćanje nadnacionalnih modela, bez mogućnosti argumentiranog kritičkog mišljenja. Na vladi i nadležnim akterima je da se otvorenije uključe u rasprave o sigurnosnim i strateškim politikama te pravovremeno odgovore na zabrinutosti građana, bilo kroz nacionalne ili nadnacionalne inicijative.
projekt financiran sredstvima za poticanje pluralizma agencije za el.medije
