Piše: Snježana Nemec
Na samom početku posluži ćemo se obrnutom logikom, koja se danas čini jedinom mogućom kada ukazujemo na neke negativne pojave koje se primjećuju u društvima te reći- što je problem hitniji, to se više opravdava odlaganje, ili sve što bi zaista promijenilo utvrđeni modus operandi opisuje se kao opasno ili neodgovorno.
Tako je i s medijima, s naglaskom na mainstream medije. Naime, predaleko je otišla logika profita i proizvodnje ideoloških narativa, do te mjere da se i sam dolazak do točke promjene stalno pomiče u neodređenu budućnost. Tako je i s kritikom, i kada se otvori bilo kakvo osjetljivo pitanje, pa tako i pitanje utjecaja i moći medija, kao da se dira u svetinju. U tako postavljenim stvarima postaje gotovo nezahvalno dokazivati da takozvani ideali koje mediji i društvo proklamiraju nisu ništa drugo nego novi oblici koji odgovaraju njihovim potrebama i ukusu, nastali pretežito u novim uvjetima materijalnog života. Ti novi oblici u osnovi obesnažuju naš um i u stanju su se rugati svemu što zadire u njihove ideale i postavke. Ako imaš koliko-toliko jasnu sliku onoga što se događa, često se to predstavlja kao svojevrsni fundamentalizam, dok se na drugoj strani relativizam, u kojem se čovjek baca u krajnosti pojavljuje kao jedini primjereni način ponašanja
Ipak, potrebno je stalno ukazivati i kritički se suočavati sa realnošću. Međutim, takva kritika, iako još uvijek ne nailazi na plodno tlo, može jedino dolaziti iz pozicije neovisnosti, kroz nastojanje da se javnosti ukaže na neke procese i pojave te da se s tom istom javnosti podijele razmišljanja i stavovi, nastojeći biti što realniji i objektivniji. Pri tome treba stalno imati na umu da ćete se stalno sukobljavati sa vlastitom, ali i sa subjektivnošću pojedinaca i društva, kao i sa čovjekovom nesposobnošću da izađe iz samog sebe i da se sagleda sa strane. Jer onaj krajičak zemlje s koje promatra svijet, čovjek najčešće doživljava kao jedinu moguću točku gledišta.
Kada je taj “krajičak zemlje” s kojeg promatramo svijet jedina točka gledišta, mediji vrlo lako nude reprodukciju suženih i pojednostavljenih narativa. To posebno pogađa pitanje kulturnog identiteta, koji bez kritičkog i odgovornog medijskog prostora postaje fragmentiran, instrumentaliziran i ranjiv na manipulacije, čime se gubi njegova važnost i uloga u oblikovanju društvene svijesti, povezivanju zajednice i očuvanju kulturnih vrijednosti.
Ako postavimo pitanje gdje su uzroci ovakvog pristupa, iste možemo svesti na ekonomski i politički.
Naime, nekadašnja niska razina tržišne konkurencije omogućila je da se novinarstvo visoko profesionalizira te da novinari imaju ulogu zaštitnika interesa javnosti. Kako bi razumjeli ovu ekonomsku komponentu pokušajmo slikovito usporediti nekada i danas. Prije samo sto godina krah neke krupnije tvrtke, koji se odigrao s one strane oceana, nije mogao povući sa sobom u propast tisuće ljudi na drugom kraju svijeta, ljude koji nisu ni čuli da postoji ta tvrtka i koji nisu mogli ni sanjati da njihova sreća ovisi od sudbine neke njima nepoznate tvrtke. Nije se moglo ni zamisliti da bi, recimo sniženje carine na raž u Njemačkoj moglo norvešku damu lišiti mogućnosti da kupi skupocjenu haljinu ili da se oduzme komad kruha stranom radniku. Međutim, sloboda tržišta i konkurencija dovela je do svoje vlastite proturječnosti – do željezne prese pod kojom se koprca slobodna osoba. Sve je obuhvatio kovitlac industrijskog života, koji može opstati samo pod uvjetom da se svi društveni slojevi slijepo potčinjavaju ukusima koje je on formirao. Kotač ne staje, tehnologija se razvija, kompanije se udružuju kako bi opstale na tržištu, osmišljavaju se strategije za veću konkurentnost, razvojni trendovi menadžmenta, jačaju regionalne i globalne ekonomske integracije, brze i kompleksne prilagodbe ekonomskih sustava.
Drugi razlog takvog pristupa ležao je u nedostatku političke polarizacije ili suprotstavljenosti mišljenja, čime se održavao visoki standard političkog diskursa, otklanjala mogućnost utjecaja političara i smanjivala politička kritika institucionalnog tiska.
Danas je priča bitno drugačija, i uloga medija više nije ista, što u konačnici ostavlja dojam arogantnog i elitističkog stava prema javnosti, kao i dojam da jedino mediji mogu dati istinu u gotovom obliku, bez potrebe da se traži nova.
Upravo u tom kontekstu vrijedi analizirati kako se mediji u suvremenoj Hrvatskoj odnose prema kulturnom identitetu.
Medijski sustav danas sve više generira senzacionalizam i populizam, dok kulturne teme postaju marginalizirane. To se vidi u dominaciji političkih sukoba nad kulturnim sadržajima, u prikazivanju kulturnih projekata isključivo kada oni postaju povod za skandal te u općem tretiranju kulture kao nečega sporednog i neprofitabilnog. Umjesto platforme za obrazovanje i dijalog, mediji postaju prostor kratkotrajnih impresija i emocionalno nabijenih reakcija. Time se slabi kulturni kapital društva i gubi osjećaj za dublje kulturne vrijednosti.
Mediji dodatno podgrijavaju ideološke rovove, što se jasno očituje posljednjih nekoliko mjeseci kroz kulturni prostor. Umjesto kontekstualizacije i poticanja dijaloga, isti najčešće reproduciraju priču sukoba: dvije strane i dvije nepomirljive istine. Umjesto da su odgovorni akteri u očuvanju kulturnog identiteta, oni često postaju sudionici njegove razgradnje, svodeći identitet na alat za izvještavanje koji donosi klikove i profit.
Recentni primjeri u Hrvatskoj, poput kontroverzi oko festivala u Benkovcu i Šibeniku, obilježavanja Dana srpske kulture ili antifašističkih prosvjeda, jasno pokazuju koliko mediji i društveni diskurs mogu ugroziti hrvatski kulturni identitet. Ti događaji nisu bili neutralni kulturni sadržaji, već su opravdano doživljeni protiv hrvatske povijesne memorije i identiteta. Posebno je uočljiva ideološka pristranost u izvještavanju, jer naglasak je najčešće bio na protivnicima prosvjeda, koji su apriorno označavani kao ekstremni ili nazadni, dok su simboli i poruke samih prosvjeda ostajali izvan ozbiljne rasprave. Ovi primjeri potvrđuju kako se složena pitanja identiteta, povijesne traume i kolektivnog pamćenja svode na moralno pojednostavljene medijske narative te koliko su hrvatski kulturni identitet i baština ranjivi u medijskom prostoru.
Dodatno zabrinjava činjenica da sustav javnog financiranja medijskih i kulturnih projekata ponekad favorizira ideološki podobne sadržaje, dok su pluralistički, kritički i inovativni projekti marginalizirani. Takva praksa sužava prostor kulturne raznolikosti i onemogućuje razvoj demokratskog medijskog sustava. Nužne promjene uključuju transparentnije kriterije odabira, profesionalizaciju tijela koja odlučuju o potporama te depolitizaciju sustava kulturnog financiranja.
Umjesto da mediji služe kao platforma za edukaciju i dijalog, oni često postaju instrumenti manipulacije, jačajući percepciju prijetnje i fragmentirajući javnu percepciju identiteta. Takva dinamika naglašava hitnu potrebu za neovisnim i kritičkim medijskim prostorom koji prepoznaje kulturne vrijednosti, štiti ih i promovira, a ne reducira na provokaciju, senzaciju ili politički alat.
Komercijalne televizije, poput Nova TV i RTL-a, gotovo uopće ne nude sadržaje koji afirmiraju hrvatsku kulturu, već dominiraju reality showovi, sapunice i trivijalni formati koji zatupljuju publiku i marginaliziraju svaki ozbiljniji kulturni diskurs. Time se kultura i identitet guraju u periferiju, dok površni i komercijalni sadržaji preuzimaju javni prostor i oblikuju percepciju građana, posebno mladih prema instant zabavi, a ne prema promišljenom razumijevanju vlastite baštine.
HRT, s druge strane, ima programski okvir za promociju kulturnog identiteta, no problem je što te emisije često imaju manju gledanost i rijetko se nalaze u primetime terminima. To znači da, i kada postoji prostor za afirmaciju kulture, on ostaje marginaliziran.
Čini se da je identitet postao fluidan, rastezljiv i potrošan pojam, koji se koristi prema potrebi za političke obračune i ideološko pozicioniranje, pa se u kontekstu navedenog neminovno nameće i pitanje – imamo li danas uopće jasnu definiciju hrvatskog kulturnog identiteta u javnom prostoru?
U pluralističkom društvu normalno je da postoji više interpretacija identiteta, međutim u Hrvatskoj nedostaje temeljna točka konsenzusa, odnosno što su njegove ključne vrijednosti, elementi, simboli i dosezi?
Ovakva situacija predstavlja ozbiljan problem.
Ako mediji žele ponovno preuzeti odgovornu ulogu u oblikovanju kulturnog identiteta, nužno je vratiti kulturu i razvijati obrazovne i kulturne formate, te osigurati da identitet ne bude reduciran na ideološki konstrukt. To se može postići produkcijom edukativnih i informativnih sadržaja koji obrađuju povijest, tradiciju, umjetnost i jezik, ali i kroz popularizaciju domaće književnosti, glazbe, filma i kazališta. Intervjui s umjetnicima, recenzije izložbi i kulturnih događanja, te prilozi o jeziku i narodnim običajima omogućuju publici dublje razumijevanje kulturne baštine. Iako digitalne platforme i društvene mreže omogućuju širenje kulturnih sadržaja, one rijetko mogu zamijeniti ulogu mainstream medija u oblikovanju zajedničkog kulturnog prostora. Zbog njihove fragmentirane prirode, kulturni identitet u digitalnom okruženju često ostaje raspršen i ograničen na male zajednice, bez mogućnosti stvaranja šire društvene povezanosti.
Novinarstvo treba vratiti tamo gdje po svom djelovanju pripada. Drugim riječima, osloboditi se, prije svega pritiska društvenog konstrukta koji se smatra prirodnim i očiglednim i koji može, ali i ne mora prezentirati stvarnost.
Zaključno, možemo reći kako otvaranje pitanja utjecaja i moći medija na kulturni identitet još uvijek ne nailazi na plodno tlo. Obrnuta logika, kroz koju se zaključak opravdava posebnim ili pogrešnim rezoniranjem, i dalje zauzima mjesto u mainstream medijima, unatoč njihovoj odgovornost u promoviranju i očuvanju kulturnih vrijednosti i identiteta. Takva medijska strategija ne samo da zanemaruje funkciju medija kao čuvara i promicatelja kulturnih vrijednosti, već aktivno doprinosi njegovoj razgradnji. Kulturni identitet pritom postaje pojednostavljen, rastezljiv i podložan manipulacijama tržišta i politike, dok društvo gubi priliku da iz medijskog prostora crpi znanje, vrijednosti i osjećaj kontinuiteta s vlastitom poviješću i tradicijom.
Na žalost posljedice su dugoročne: oslabljena kulturna svijest, smanjen interes za umjetnost i jezik te rast površnog, marketinški vođenog javnog diskursa. Kultura, kroz edukativne i informativne formate, depolitiziran pristup i promicanje umjetnosti, jezika i tradicije,mora biti tretirana kao vrijednost, a ne sredstvo. Samo na taj način kulturni identitet može postati stabilan i održiv temelj društvene povezanosti, otporan na trivijalizaciju, ideološke manipulacije i površne interpretacije. Samo mediji koji prepoznaju vlastitu odgovornost i osiguraju neovisni prostor mogu kulturni identitet održati živim, složenim i relevantnim za širu publiku.
ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma agencije za el.medije
