Piše: Snježana Nemec
Prirodno je da čovjek teži razvoju, da stvara, gradi, nudeći bolje uvjete života, ljepšu vizuru jednog grada ili mjesta, međutim kad dođe do točke pretjerivanja i nezasitnosti, uglavnom one ekonomske, tada nastaje i problem. No, suštinski problem je u samom čovjeku, jer ga povijest čovječanstva ne navodi na razmišljanje o svojoj vlastitoj putanji u kojoj je radio krive poteze, ponekad i katastrofalne. Dok juri vrtoglavom brzinom prema budućnosti, ne osvrće se natrag, a upravo to osvrtanje i svjesno suočavanje s prošlim iskustvima, to pamćenje osigurava čovječanstvu da ono duhovno prisvoji svoju kreativnu stvarnost. Izazvati retrospektivnu svijest je danas imperativ, kako bi kulturna baština, kao temeljeni i nezamjenjivi segment civilizacijske baštine opstala. Ako je nemamo i ne razumijemo povijesnu vrijednost prostora i i objekta, zaboravljamo da istoj dugujemo današnji trenutak.
Bitno je ovdje naglasiti da retrospektivna svijest ne ovisi o godinama, odnosno, da taj pogled unatrag kod mlađih generacija ne ovisi o tome jesu li živjeli u vremenu koje trebaju sagledavati, već prije svega o njihovom obrazovanju, interesu za povijest i kulturu, sposobnosti kritičkog mišljenja i samoj svijesti o kontinuitetu između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mlađe generacije je potrebno odgajati i usmjeravati, posebno kada pokažu želju i interes za uključivanje u politički, povijesni, kulturni segment djelovanja. Međutim, za tako nešto nužni su im i primjeri starijih generacija, koji svojim iskustvom, znanjem i odgovornim odnosom prema baštini mogu poslužiti kao uzor. Uzora ima, no ti uzori rijetko su na poziciji odlučivanja o kulturnoj baštini, više u poziciji onih koji sudjeluju u njenoj degradaciji ili je toleriraju radi kratkoročnih ekonomskih interesa. U tom kontekstu, bilo kakav pokušaj prebacivanja odgovornosti za očuvanje kulturne baštine na mlađe generacije, dok starije generacije i institucije istodobno demonstriraju suprotnu praksu, nije samo neodgovoran, nego i licemjeran, jer se od mladih zahtijeva svijest i odgovornost koju im društvo vlastitim postupcima sustavno uskraćuje.
U tom raskoraku između napretka i zaborava pamćenja, prolazim Zagrebom, i čini se kao da to više nije moj grad. Ne osjećam njegovo bilo kao nekada – one vuglece i vulice koje sam znala, ni Gornji grad, ni kaptolske hiže. Ni boeme uz dobru kapljicu kod Žnidaršića. Ne prepoznajem više puce, dečke, tičeke koji su popevali, ni radost grada koja je znala blažiti i ranu koja je pekla. Ni golubove, koji polete prema nebu kad s Griča udari podne, ni kad vjetar s Medvešćaka krošnje javora zaplete. I tako nas, protekom vremena svaki kvadratni metar izgrađen bez poštivanja prošlosti odvaja od vlastite povijesti, a retrospektivna svijest, koja bi nas mogla upozoriti na te gubitke, ostaje tek ideal kojem je teško dosegnuti bez stvarnih uzora i odgovornog društvenog okvira.
Ovaj lirska proza osjećaja otuđenosti, osim nostalgije za nekim drugim vremenima u kojima je mladost bila ključna, sve češće je povezana s pritiskom urbanog razvoja, komercijalizacije i nepažnje, koji, kroz novogradnju, izgradnju stanova i luksuznih vila narušava ne samo vizualni sklad, već i duh samog grada i identitet stanovnika.
Zagreb kao metropola, s bogatom arhitektonskom poviješću često, unatoč urbanističkim planovima nema jasnu viziju i dosljednu provedbu, na što kontinuirano upozoravaju arhitekti i urbanisti, navodeći recentne prijedloge planova koji su nestručno pripremljeni, zakonski upitni ili podložni različitim manipulacijama, što dodatno pogoršava stanje u prostoru. Prema brojnim stručnjacima i građanskim inicijativama, Zagreb je suočen s problemom prekomjerne izgradnje i manjkom jasne dugoročne vizije.
No, i bez struke, svima je vidljivo i jasno da takve okolnosti dovode do toga da su povijesne zgrade i zeleni prostori sve ugroženiji, prije svega zbog ubrzanog širenja grada i interesa kapitala koji je često brži od urbanističkih ili kulturnih regulativa. Na Gornjem gradu i okolnim padinama (Šalata, Medveščak, Nova Ves) pojavljuju se novogradnje i stambeni objekti koji se na tržištu često nazivaju luksuznim vilama ili luksuznim stanovima. Takvi projekti, premda fizički ponekad poštuju minimalne standarde, mijenjaju karakter kvartova, narušavaju vizuru povijesnog grada i ne poštuju kontinuum povijesnog identiteta. Komercijalizacija prostora, nestanak lokalnog života i toleriranje kršenja kulturnih propisa od strane institucija dodatno ubrzavaju proces “postepenog gubitka pamćenja” grada.
Europske smjernice poput ESDP-a često se spominju kao alat za očuvanje kulturne i prirodne baštine i održivi prostorni razvoj. No, u stvarnosti one rijetko imaju utjecaj na terenu, i uglavnom su deklarativne, prepune lijepih načela i ambicioznih formulacija, ali ne nameću obveze, ne sankcioniraju kršenje i ne osiguravaju konkretna sredstva za provedbu. Zbog toga se njima može manipulirati ili ih u potpunosti ignorirati, dok se urbanizacija i komercijalni interesi odvijaju neometano. U Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim državama članicama EU, ESDP i slične smjernice uglavnom služe kao formalna referenca u dokumentima, dok lokalni urbanistički planovi često idu u suprotnom smjeru.
Tako se Dubrovnik, taj naš biser Jadrana, suočava s paradoksom. S jedne strane popularno i u svijetu prepoznatljivo turističko mjesto, a s druge strane povijesna jezgra trpi od prekomjernog turizma i komercijalizacije. Splitu prijeti da će nova gradnja zasjeniti Dioklecijanovu palaču i povijesne ulice. U Šibeniku, iako je stari grad zaštićen UNESCO-om, pritisak turizma i modernizacije stvara tenzije između potrebe za razvojem i očuvanjem autentičnosti, a Vukovar se bori s obnovom ratnih oštećenja i očuvanjem identiteta zajednice.
Urbanizacija i komercijalizacija nisu problem samo velikih gradova, već sve češće pogađaju i manje gradove i mjesta, a primjera je i previše, gdje se primjećuje rast novih stambenih četvrti, urbanih vila koje se sve intenzivnije šire oko tradicionalnih obiteljskih kuća, što dovodi do urbane fragmentacije, gubitka identiteta kvartova i narušavanja kvalitete života starosjedilaca.
Poprilično je u tom razvoji u toj modernosti otužno gledati kako nove stambene jedinice naprosto pritišću obiteljske kuće koje pričaju priče, imaju svoju povijest i njeguju svoj identitet. Privatnost i prostorni sklad su narušeni, zeleni vrtovi i dvorišta često nestaju pod betonskim površinama, a infrastrukturni pritisci su sve izraženiji. Često se stvaraju i socijalne podjele, jer nove nekretnine ciljaju drugačiji sloj stanovništva, što mijenja demografsku i kulturnu sliku. Takav razvoj rezultira gubitkom izvornog karaktera prostora, narušavanjem svakodnevnog života te stvaranjem novih socijalnih podjela.
U ovom kontekstu važno je spomenuti i kontroverzni „Bačićev zakon“, koji kroz reformu prostornog i građevinskog zakonodavstva želi ubrzati izdavanje građevinskih dozvola i pojednostaviti procedure. Dok zakon u teoriji obećava učinkovito planiranje i razvoj, stručnjaci upozoravaju da isti može dodatno oslabiti ulogu lokalnih zajednica i dovesti do gubitka identiteta prostora, te da investitori dobivaju preveliku slobodu, dok se kulturna i arhitektonska baština stavlja u drugi plan. Znanstveno vijeće za turizam i prostor Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), smatra da prijedlozi ne štite adekvatno prostorni identitet i kontrolu nad teritorijem, te ne daju rješenja za očuvanje kulturnog i prirodnog nasljeđa u uvjetima tržišnih pritisaka.
Budući da se prijedlog zakona još uvijek nalazi u saborskoj proceduri, i da nije u potpunosti dostupan javnosti, ostaje otvoreno pitanje, jesu li kritike utemeljene ili pretjerane? S obzirom na ambiciozne ciljeve i potencijalno dalekosežne posljedice, jasno je da se radi o jednom od najvažnijih propisa koji bi mogli duboko oblikovati urbanističku, kulturnu i društvenu budućnost zemlje.
Posljedice komercijalnog pritiska su višestruke. Gubi se originalni identitet mjesta, a autentične građevine i običaji izumiru pod pritiskom „modernizacije“. Dolazi do narušavanja kvalitete života lokalnog stanovništva, a često se stvaraju i socijalne podjele jer nove nekretnine ciljaju drugačiji sloj stanovništva, što posljedično mijenja demografsku i kulturnu sliku.
Gradovi su živi organizmi koji moraju pratiti promjene i potrebe stanovništva. Nekontrolirani urbani rast prijeti krhkoj kulturnoj i ekološkoj baštini, što može dovesti do trajnih šteta na okolišu i krajoliku. Estetika prirodnog krajolika povezana je s očuvanjem otvorenih prostora i kulturne baštine, a ta baština postaje važan resurs za gospodarski rast i održivi turizam.
Kako bismo sačuvali graditeljsko nasljeđe i uskladili ga s potrebama suvremenog urbanog života, nužno je uvesti niz mjera, od stručnog prostornog planiranja- uključivanje urbanista, arhitekata i konzervatora, zaštitu i relativizaciju postojećih objekata, participacija lokalne zajednice, ograničavanje regulacije komercijalnih investicija. Postavljanje jasnih kriterija i propisa za investitore, koji će štititi kulturne slojeve i spriječiti nasumične građevinske projekte koji ne poštuju baštinu. U nekim gradovima poput Šibenika već postoje stroge mjere koje reguliraju razvoj u blizini povijesnih jezgri., primjene suvremenih tehnologija, do podizanja svijesti i edukacija o vrijednostima graditeljskog nasljeđa.
Često se nailazi na prepreke u zaštiti kulturne baštine, pri čemu financijska sredstva nedovoljno pokrivaju potrebe očuvanja i revitalizacije povijesnih objekata. EU fondovi rijetko su dovoljni, a lokalni proračuni često zanemaruju baštinu u korist kratkoročnih prioriteta. Uz financijske prepreke, problem predstavlja i nedostatak političke volje – donositelji odluka fokusirani su na brzu ekonomsku dobit, dok dugoročna zaštita kulturnih vrijednosti ostaje zanemarena. Posljedica toga su odluke koje ignoriraju stručna mišljenja, kao što je slučaj u Splitu, gdje nova izgradnja prijeti Dioklecijanovoj palači. Složenost zakonskih okvira, troma administracija i slaba koordinacija dodatno frustriraju sve uključene strane, dok investitori često zloupotrebljavaju praznine u regulativi, maksimalno eksploatirajući prostor bez poštovanja kulturnih slojeva. Takav neodgovoran pristup vodi do nenadoknadivih gubitaka identiteta i povijesnog kontinuiteta grada, a društvo pokazuje kratkovidnost i ignoriranje vlastite povijesne odgovornosti.
Sve navedeno jasno pokazuje da, iako su koncepti i mjere za očuvanje baštine poznati i prihvaćeni, njihova implementacija zahtijeva snažnu sinergiju, političku volju, adekvatna sredstva te stalnu edukaciju i uključivanje zajednice kako bismo mogli sačuvati vrijednosti koje oblikuju naš identitet i povijest.
Zaključno, očuvanje graditeljskog nasljeđa ključno je za identitet i duh grada. Bez sustavnog planiranja i zaštite, prostor i povijest propadaju pred pritiskom tržišnih interesa i nedosljednih urbanističkih planova. Urbanistički kaos i socijalna fragmentacija nisu daleka prijetnja – oni se već događaju. Hitna promišljenost i odgovornost svih aktera nužni su da se gradovi sačuvaju prije nego što izgube svoj identitet zauvijek.
ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma agencije za. el medije
