Piše: Snježana Nemec
Iako je odnos službene politike Hrvatske prema dijaspori godinama prolazio različite faze, a kroz istraživački i znanstveni dio doživio razne interpretacije, čini se da je tek sada ozbiljnije stavljen u središte zanimanja i potrebe djelovanja. Sami odnosi kretali su se od euforije i politike pomirenja domovinske i iseljene Hrvatske u razdoblju obrane od velikosrpske agresije i stvaranja samostalne države, kada je dijaspora dala neprocjenjiv doprinos kroz materijalne, moralne, kulturne i političke potpore, do 2000. godine kada su veze u potpunosti prekinute.
Razlozi ovakvih odnosa, kroz koje je bila razvidna i svojevrsna indiferentnost službene politike prema dijaspori, mogu se sažeti u jednoj rečenici – Ne možete dati drugome ono što sami nemate. Drugim riječima, u vrijeme tranzicije, uslijed institucionalne prilagodbe, pokušaja građenja političke kulture, promjene naslijeđenog ponašanja i sustava vrijednosti, političkog utjecaja na gospodarstvo, velikog javnog duga i izostanka nacionalne identifikacije, izostala je i sama vizija budućih odnosa prema dijaspori, a posljedično je raslo i nepovjerenje dijaspore.
Naravno, kroz sve ove godine govori se o puno složenijem odnosu i percepciji politike te javnosti, koja je često imala sliku radikalne i polupismene dijaspore i dijaspore koja na izborima nema pravo glasa. Posebno je to pitanje složeno kada se uključe Hrvati iz BiH sa statusom suverenog naroda i Hrvati u Srbiji zbog posve specifičnih odnosa i neposredne ratne traume.
Hrvati iz BiH formalno nisu dijaspora, nego autohtoni suvereni narod u drugoj državi, dok su Hrvati u Srbiji, naročito u Vojvodini, priznata nacionalna manjina sa stoljetnom prisutnošću. Iako se pravno i povijesno razlikuju od dijaspore, dijele istu temeljnu potrebu: očuvanje jezika, kulture i identiteta izvan matične zemlje. Njihov društveni položaj snažno je obilježen povijesnim i političkim okolnostima. Dok Hrvati u Srbiji ovise, prije svega o političkoj volji Republike Srbije i unutarnjoj političko-ekonomskoj situaciji te zemlje, Hrvati iz BiH suočavaju se s izazovima očuvanja identiteta i političke zastupljenosti unutar kompleksnog bosanskohercegovačkog državnog sustava. Unatoč određenim pozitivnim pomacima, kao rezultatu financijske, kulturne i institucionalne potpore Hrvatske, stvarni reciprocitet u zaštiti manjinskih prava u odnosu na Srbe u Hrvatskoj i dalje ne postoji. Hrvati u Srbiji i BiH bore se za očuvanje jezika, tradicije i kulture, dok asimilacija i kontinuirani pritisci prijete njihovoj dugoročnoj opstojnosti.
Očuvanje identiteta Hrvata izvan Hrvatske nije samo moralna i politička obveza države, već i strateško pitanje za samu Hrvatsku. Ove zajednice čuvaju višestoljetnu baštinu i povezanost s matičnom zemljom, a njihova vitalnost i vidljivost jačaju nacionalnu povezanost, međunarodnu poziciju Hrvatske i djeluju kao most stabilnosti i suradnje u neposrednom međunarodnom okruženju. Aktivno uključivanje Hrvata iz BiH i Srbije u kulturne, obrazovne, gospodarske i političke tokove Hrvatske omogućuje dugoročno očuvanje hrvatskog identiteta, jača zajedničku memoriju i osigurava kontinuitet hrvatske prisutnosti i u budućnosti. Stoga je sustavna briga o Hrvatima izvan Hrvatske, kako u Srbiji, tako i u BiH, ključni preduvjet očuvanja kulturnog identiteta, nacionalnog jedinstva i stabilnog položaja Hrvatske u regiji, jer kulturni identitet nije samo simbolička vrijednost, već temelj političke, društvene i gospodarske povezanosti te dugoročne strategije očuvanja hrvatskog naroda i kulture.
Razgovarati danas o odnosu Hrvatske prema dijaspori nije isto kao prije nekoliko godina niti će biti isto za nekoliko godina, jer se brzina promjena na globalnoj razini reflektira na svaki segment društva i stalno traži nova rješenja. U tom kontekstu, sam pojam dijaspore se promijenio: povezanost s matičnom zemljom više nije samo simbolična ili kulturološka, već se razvijala u snažne političke i gospodarske veze, što potvrđuju mnoge zemlje koje su posljednjih trideset godina sustavno radile na strategiji odnosa sa svojim dijasporama.
Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, zajedno sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan Republike Hrvatske, vodi strateški pristup prema dijaspori. Kroz obrazovne i kulturne inicijative, stipendiranje mladih, poticanje povratka i ulaganja te institucionalno uključivanje u politički život, stvaraju se uvjeti za aktivniju povezanost iseljenika s domovinom.
Ipak, pravi izazov i dalje ostaje – kako sustavno i strateški iskoristiti puni potencijal dijaspore, da ista ne bude samo emotivna veza, već i snažan razvojni, gospodarski i politički resurs Hrvatske u 21. stoljeću. Činjenica je da dijaspora posjeduje znanje, vještine, tehnologiju i kapital te da da nedvojbeno može poticati trgovinu, ulaganja, poduzetništvo i inovacije, istovremeno jačajući konkurentnost i imidž Hrvatske u svijetu. Međutim, pri tome je ključno razviti trajnu mrežu političkih i gospodarskih odnosa, osigurati povjerenje i transparentnost, te uključiti dijasporu u kreiranje politika, što zahtijeva sustavno istraživanje njezinih potencijala i profesionalnog profila.
Povijesno gledano, dijaspora je tijekom Domovinskog rata i ranije kontinuirano podržavala domovinu, no političke i ideološke podjele u Hrvatskoj često su marginalizirale njezin doprinos, stvarajući nepovjerenje. Današnji izazovi, od globalizacije, demografske krize i depopulacije, do gospodarske konkurencije nameću potrebu za novom paradigmom, odnosno partnerskim odnosom države i dijaspore, koji prepoznaje njezinu stratešku ulogu u očuvanju identiteta, jačanju demokratskih vrijednosti i dugoročnom razvoju Hrvatske. U vremenu kada Hrvatska demografski stari, a broj iseljenih Hrvata i dalje raste, dijaspora ne smije biti tretirana isključivo kao vanjski subjekt, već kao aktivni partner i strateški suigrač u kreiranju politika. U svijetu u kojem male zemlje nastoje održati konkurentnost na globalnim tržištima, sustavno uključivanje dijaspore postaje pitanje pametne i dugoročne politike.
Da bi se taj potencijal u potpunosti iskoristio, potrebna je jasna strategija. Prvi korak je precizno mapiranje dijaspore – tko su, gdje su, što rade, kakve su njihove kompetencije i interesi. Sljedeći korak je povezivanje kroz kulturu i obrazovanje – ulaganje u dopunske škole, digitalne platforme, kulturne centre i razmjene mladih. Zajedno s time, treba jačati političku uključenost, redefinirati zakonski okvir za sudjelovanje dijaspore u političkom životu, uključiti predstavnike iseljenih Hrvata u izradu strateških dokumenata i dugoročno razmotriti izmjene izbornog zakonodavstva. Promjena narativa u medijima i društvu je izuzetno važna, jer dijaspora nije politička prijetnja, već čuvar identiteta, razvojni resurs i ambasador Hrvatske u svijetu.
No ništa se neće dogoditi spontano – potrebna je jasna strategija. Upravo, uspješni primjeri iz drugih zemalja pokazuju da dijaspora može biti ključni pokretač razvoja ako se u nju ulaže sustavno, a ne kampanjski. Brojne države, poput Kine, Indije, Irske, Izraela, Poljske ili Armenije…, već desetljećima grade održive strategije odnosa sa svojim iseljeništvom, dok Hrvatska na tom području i dalje kaska.
Temelj svega mora biti kultura koja stvara pripadnost, a pripadnost stvara odgovornost.
Međutim, jednako je važno čuvati i njegovati identitet unutar same Hrvatske. Ako želimo da Hrvati u dijaspori osjećaju pripadnost, ta pripadnost mora biti živa i autentična i u matičnoj zemlji gdje se njeguje, jezik i povijest, u kazalištima i filmskim projektima, u cijelom kulturnom prostoru koji oblikuju kulturnu svijest, i u svakodnevnom govoru koji prenosi običaje, vrijednosti i identitet s generacije na generaciju. Samo kada domaći kulturni život ostaje snažan i autentičan, dijaspora može prepoznati istinsku vezu s domovinom, osjećati pripadnost i motivaciju za uključivanje u društvene, političke i gospodarske tokove Hrvatske.
No, s obzirom na suprotnosti i isključivosti u prostoru kulture, na povijest koja je politizirana, političke sukobe i politiku koja često potiče i održava takvo stanje, zajedno s dizanjem društvenih tenzija, teško je pokazati dijaspori sliku Hrvatske kao zemlje u kojoj se kulturni identitet i zajedništvo stvarno njeguje. Unutarnja vitalnost kulturnog identiteta stvara most između matice i iseljene Hrvatske, osiguravajući da veza s domovinom ne bude samo simbolička, već praktična, angažirana i dugoročno održiva, a za to je potreban politička stabilnost, društvena odgovornost i zajednički napor da se prevladaju sukobi i podjele.
Na kraju, dijaspora ne treba Hrvatsku koja se samo povremeno sjeti svojih iseljenika. Treba Hrvatsku koja razumije da su oni, unatoč kilometrima i vremenima, i dalje naš produljeni identitet, naši ambasadori, naš resurs i ponos.
Vrijeme je da tu istinu konačno pretočimo u djelo.
ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma agencije za el.medije
