Piše. Marko Ljubić za portal Hrvatska uživo
Paradiranje Starmera, Macrona i Merza sa Zelenskim i nastojanje slanja slike neke europske moći i odgovornosti, pogotovo poruke i slike izvjesnije spasonosne perspektive narodima, s otvorenim gotovo histeričnim guranjem rata u Ukrajini u pravcu u kome nitko razuman ne vidi kraj i dobar ishod za Ukrajinu i Europu, iako se predstavlja svojevrsnim ratom protiv Rusije, sve više poprima karakter rata protiv Trumpove Amerike, a sve očitije i prijetvornog završnog udara na svoje narode.
Ovo čemu danas svjedočimo je nezabilježen u povijesti pokušaj da se tijelo bez glave regenerira i da mu izraste glava, koju je zgazio Trump u Americi i drži joj čizmu na vratu, pri čemu europski ekstremiteti koje personaliziraju Macron, Starmer i Merz, pokušavaju strgnuti tu čizmu i oporaviti glavu koja ih je osmislila, začela, rodila, uzgojila i dajući im snagu osudila na smrt njihove narode, s tim i Europu koju su preuzeli desetljećima unazad. Pozreganovska Amerika je osudila izvozom svoje “slobode” i imperativne društvenosti, na postojećim neokolonijalnim virusima prvenstveno UK i Francuske, te na identitetski ubijenoj Njemačkoj, Europu na smrta, dovela ju preko satelitske oligarhije do ruba a Trump, koga ta oligarhija s razlogom smatra ključnom prijetnjom s njegovom Amerikom, pokušava ponuditi kao njegov prethodnik 1941. godine ruku spasa europskim narodima. Trumpova ruka spasa je smrtonosna prijetnja Europi koju predstavljaju ova trojica s nesretnom maskotom Zelenskim.
Putin i Rusija su u toj priči samo trebali poslužiti kao koristan usvojeni stereotip stvaran desetljećima, pogotovo nakon izazivanja brutalnog rata u Ukrajini, samo kao pokriće završnog ubijanja europske strukture i obezglavljivanja naroda s projekcijom neprekinutog kaosa. Smrtonosnu bolest u vlastitom organizmu je bilo moguće ignorirati pred narodima samo slikama smrti isprovociranoga rata i ratnih strahota.
Sve tri zemlje imaju goleme unutarnje probleme na koje vlasti te trojice nemaju po svemu vidljivome nikakav odgovor, ni rješenje, još manje imaju moć i rješenje za Ukrajinu, a politička paradigma na kojoj počivaju je grubo i kolokvijalno rečeno pederska, posve anacionalna i samim tim devastirajuća po njihove izvorne narode paralizirane višedesetljetnim nekontroliranim i stihijskim migracijama i sustavnim brisanjem identitetskog integracijskog korjena uspostavljenog na judeokršćanskoj, antičkoj i rimskoj civilizacijskoj baštini. Upravo ta paradigma i suprotnost u profilima njihovih državnih politika i pripadajuće društvene izgradnje je u samom izvorištu stvarno težište njihovog ratovanja danas, što nakon objave američke strategije jasno ukazuje tko je strateški neprijatelj, a tko pokriće za to neprijateljstvo.
Radi se u prvom slučaju o Trumpu, koga ta trojica opasnih mediokriteta i proizvedenih satelita politički uzdrmane ljevičarske Amerike, smatraju očito i potpuno pogrešno, prolaznom opasnošću i privremenom Amerikom koju je moguće njihovom destrukcijom resetirati i vratiti joj zgaženu ljevičarsku glavu na vrat i ramena u Americi, u drugom slučaju se radi o Putinu, koga se također pokušava odvojiti od ruske trajne državne paradigme i predstaviti kao uporište držanja europskih naroda u strahu i potčinjenosti.
Američka strategija koja se danas poistovjećuje s Trumpom personalno i koju europski mediji s iste vrijednosne paradigme ovih triju država nastoje relativizirati vežući ju isključivo za Trumpov mandat, daleko je trajniji pravac i odraz realnog stanja Amerike, nego ta trojica predstavljaju preko propagandističkih medija i svojevrsna presuda ovakvom pravcu Europe na koju ta trojica za sada imaju opasno presudan utjecaj. Europska oligarhija ne shvaća da je Trump samo personalni simbol i frontmen moćne Amerike, koja je shvatila da je prethodni koncept potrošen i opasan za nju samu, te da to nije prolazni hir Amerikanaca, nego trajni pravac opstanka Amerike, kojoj je primarna zadaća spasiti sebe od desetljećima razvijanoga zla i koja se neće ubijati spašavajući grogiranu Europu od njenih posrnulih država. Baš svi provjerljivi parametri o stanju te tri države, društva i nacije govore da nemaju odgovor na jedini održivi model realne nacionalne moći i prosperiteta, model snažnog vraćanja država i državnosti pod okrilje svojih naroda, jer su desetljetnim suludim politikama, prije svega migrantskim i propederskim, potpuno paralizirale svoje narode čime su uvjetovali održanje svojih vlasti, neizostavnim nastavkom urušavanja tih nacija. Američka strategija i nepovratni procesi koje diktira globalna moć je potpuna suprotnost takvoj političkoj i državnoj paradigmi, počiva na moći SAD, Kine, Rusije, Indije, arapsko-izraelskom interesnom sporazumu i Brazilu, svemu posve suprotnom od tzv. europske politike.
Od javnosti se skriva bjeg stotina milijardi privatnog kapitala iz te tri zemlje prema Kini, Americi, Indiji i Brazilu, jer nitko tko je stvorio svoje poslovno carstvo više nema iluzija kamo vode ovi mediokriteti svoje zemlje i narode.
Što je s Hrvatskom?
Bojim se da baš svi dokazivi parametri zloćudno ukazuju na iznimnu sličnost stanja državne politike kao otprilike i uz niz kontekstualnih specifičnosti, na 1944. godinu, negdje neposredno nakon savezničkog iskrcavanja u Normadiji a prije toga u Italiju.
Tada Pavelić nije imao nimalo manevarskog prostora, jer su karte još 1941. godine bile podjeljene i nisu tipovale na hrvatsku državnost s obzirom da su dva od tri ključna nositelja globalne moći, Velika Britanija i SSSR u projekcijama imale Srbiju, odnosno Jugoslaviju, danas Plenković još uvijek ima golem manevarski prostor, bolje rečeno imao ga je deset godina, no zbog isključivo svojih ambicija i tko zna čega sve stečenog obavezujućeg tijekom razdoblja na vlasti što ga drži okovanog, on srlja u propast, pokušavajući spasiti sebe i ostati do kraja u krugu nositelja svijeta kome je Amerika objavila rat, a odavno je u sveopćem ratu s Rusijom, zalažući opstanak Hrvatske.
Doslovno se o tome i o takvom trenutku radi.
Svijetski poredak su 1945. godine uspostavili SAD i SSSR, s golemom dominacijom Rusije u tom sustavu SSSR-a, pri čemu su pobjedničko ruho s priličnim zaslugama odjenule Velika Britanija, te posve nezasluženo samo zbog europske ravnoteže Francuska, uz naglasak da je britanski opstanak 1941. godine daleko više ovisio izravno od SAD-a i neizravno od Rusije, nego od sposobnosti i moći Londona.
Danas je UK patuljak u odnosu na tadašnju UK.
Trenutno Pariz, London i Berlin, koji traži kakav takav politički subjektivitet suočen s urušavanjem gospodarsje zamjenske inačice uništenom političkom identitetu, uokvireni europskim, u velikoj mjeri desubjektiviziranim nacijama, pokušavaju uspostaviti, u Americi odsječeni i obezglavljeni globalistički anacionalni poredak, koji je do Trumpa izrazito ovisio o Americi, osmišljen i organiziran u Americi koristeći njenu golemu moć i bez koje nema potencijal održivog subjekta, pokušavaju taj pokušaj predstaviti kao autentičnu moć u izravnom sukobu sa SAD i Rusijom, koje svaka ponaosob i pogotovo partnerski po svim dokazivim uporištima imaju daleko veću nadmoć nad tim satelitima nego Hitler 1939. godine, kome se nisu uspjevali dok su bili neusporedivo moćniji suprotstaviti bez američko-ruske pomoći.
Plenković se predstavlja kao lider koji je odabrao stranu, iako baš sve detaljnije analize njegovog političkog djelovanja iz desetogodišnje retrospektive nedvosmisleno govore da on ništa nije u poziciji odabrati, niti kreirati, izuzev vegetirati na rubu toga poretka točno onoliko koliko dugo može držati Hrvatsku pognute glave i iscrpljivati joj esenciju do zadnje kapi. Nakon trideset i pet godina od obnove hrvatske državnosti, temelji hrvatske države su ozbiljno protreseni i upravo u paketu s ovim nastojanjima Starmera, Macrona i Merza, sa suludim neprisiljenim neprijateljstvom prema Americi, a već ranije prema Rusiji, Plenković je dovukao bager za rušenje pred hrvatsku zgradu.
Neshvatljivo je koliko u današnjoj Hrvatskoj nema otpora tom ubilačkom “izboru”, iako pučkoškolci mogu izračunati pogubne efekte takvoga ponašanja. Primjerice, koji i kakav bi bio hrvatski nacionalni interes preuzeti jamstvo od preko milijarde eura za nastavak po svemu posve sigurno gubitničkog rata u Ukrajini, za državu u rasulu, koja nema ni minimum izgleda funkcionirati bez izvanjskog protektorata, makar ga personalizirao “vojskovođa” Zelenski kao danas?
Predstavljati to kao hrvatski nacionalni interes je jednako suludo, kao i nevjerojatan niz sličnih odluka tijekom zadnjih nekoliko godina, a pravdati takvo sumanuto ponašanje odlučnom predanošću “civilizacijskim idealima” u Hrvatskoj, u kojoj se odreknuće od istih tih ideala samoga hrvatskog naroda, proglašava vrhunskom političkom vrijednošću i nekakvim europejstvom, bezobrazluk je epohalnih razmjera i nevjerojatna pljuska svakome razumnom i ponosnom hrvatskom čovjeku.
Ratovi u čiji epicentar Plenković izravno uvlači Hrvatsku mogu biti pogubni i vrlo vjerojatno će biti, za hrvatsku državnost, ukoliko se odmah ne zaustavi ta suluda i opasna igra pod krinkom državne politike.
