Piše: Snježana Nemec
Prije nekoliko godina, tijekom turističke sezone u Dubrovniku, na upit novinarke upućen mladom čovjeku iz SAD-a- kako mu se sviđa grad, isti odgovara: Sve je nekako staro i sve to treba srušiti. Mladić je, naravno pod „starim“ mislio na kulturnu i povijesnu baštinu: dubrovačke zidine, crkve, palače, na sve ono što Dubrovnik čini Dubrovnikom.
Na prvu, izjava djeluje smiješno, međutim kad se sagleda dublje, ista otkriva zabrinjavajući vrijednosni pomak jer ova izjava mladog Amerikanca nije usamljena, niti slučajna među mladim generacijama, koji kulturnu baštinu potiskuju pred uniformiranošću suvremenih građevina i urbanih prostora. Njegove riječi zapravo zrcale utjecaj suvremenog globaliziranog svijeta. Sve skupa, ako ćemo slikovito prikazati, izgleda kao da bacite ručno izrađenu vitrinu iz 19. stoljeća jer vam je za oko zapela nova, moderna vitrina iz masovne, proizvodnje.
Odnos prema kulturnoj baštini, posebno je važan kada govorimo o mladima, međutim, problem nije u mladima, već u onome što im nismo prenijeli.
Prema istraživanjima (Eurobarometar), hrvatski mladi pokazuju interes za baštinu, ali najčešće kroz suvremene forme, od glazbe, digitalnih projekata i festivala, i takav pristup može biti pozitivan, no zabrinjavajući je nedostatak dublje povezanosti i razumijevanja značenja kulturnog naslijeđa.
Ako napravimo komparaciju s ostalim zemljama u Europi, Hrvatska je negdje u sredini. Dok nordijske zemlje ulažu u sustavnu edukaciju od najranije dobi, a srednjoeuropske zemlje razvijaju mehanizme uključivanja mladih u kulturne politike, Hrvatska se još uvijek oslanja na lokalne inicijative i entuzijazam pojedinaca koji mlade uče tradiciju i život s istom, dok se oni u urbanim područjima, pod utjecajem globalne kulture sve više udaljavaju od iste.
Zaključno, u ovom dijelu teksta možemo reći da mladi u Europi, pa tako i hrvatski stoje pred izazovom hoće li biti čuvari baštine ili potrošači kulturne robe? O tome neće odlučivati samo oni, već i društvo koje ih oblikuje. I ako navedeno ne shvatimo ozbiljno, riskiramo da nestane ono što je svakoj zajednici najdragocjenije, a to je njezin identitet.
Kulturna baština je stoljećima je bila temelj identiteta i povezanosti zajednica., međutim danas, u uvjetima globalne tržišne ekonomije i potrošačke kulture, baština postaje predmetom komercijalizacije. Naime, danas se baština suočava s jakim pritiscima globalnog tržišta, koje često tretira kulturne vrijednosti kao robu, a ne kao živi nasljeđe. Posljedice takvog pristupa nisu samo ekonomske, nego i duboko društvene, pa i egzistencijalne.
Kultura kao roba podložna je zakonima ponude i potražnje, a uspjeh se često mjeri kroz ekonomski profit, a ne kroz kulturnu autentičnost ili vrijednost. Tako se lokalni običaji i identiteti gube pod pritiskom masovne proizvodnje i internacionalnih trendova. Tradicionalni jezici nestaju, a običaji se pojednostavljuju, kako bi postali prihvatljiviji globalnoj publici.
Time u osnovi gubimo složenost i dubinu svojih korijena, i nameće se vrlo jednostavno pitanje – Što je to u čovjeku da kulturnu baštinu žrtvuje za novac?
Na osnovnoj razini, čovjek nije samo biće razuma, već i biće krajnosti koje je povijesno uplovljavao i u dekadentno ponašanje, oholost, pohlepu. prekomjernost, u smislu društveno štetnog odstupanja od prirodnog života, pa tako i vidu nezasitnog gomilanja bogatstva. To je ona nezdrava kuhinja dekadencije koja nadražuje, a ne hrani, koju je stvorila i razuzdanost radi prezasićenosti i gdje sva zadovoljstva, čak i umna imaju u sebi pretjeranost, jer otupio ukus traži nove nadražaje. Poriču se vrijednosti koje je čovjek izgradio, postupno propada pojedinac, kulture, društva, izazvano nekom promjenom ili pretjeranom uživanju. I sam Mollierov „Škrtac” govori o tada opsesivnom zgrtanju novca, gramzivosti i sebičnosti, i o svevremenskoj temi, jer se svako društvo do sada prepoznavalo se u vječnom pitanju odnosa prema novcu.
U svijetu u kojem se društveno vrednovanje svelo na primitivnu i sve manje prihvatljivu percepciju – imati jednako uspjeti, globalna je jednadžba, koja neminovno snosi posljedice. Ekstremna dimenzija posrnuća međuljudskih odnosa, uslijed otuđujuće prirode materijalnog svijeta, koja ljudima ne pruža priliku izgraditi sebe i odnose s okolinom koji se neće temeljiti na eksploataciji i manipulaciji. U takvim postavkama i kulturna baština se vidi kao sredstvo za brzo bogaćenje, a ne kao nasljeđe koje treba čuvati za buduće generacije.
Onaj tko je gledao dokumentarni serijal o superbogatašima diljem svijeta, razumjet će o čemu se radi, no i bez gledanja jasno je da živimo u svijetu u kojem su stvarne vrijednosti temeljito rasklopljene, a zatim ponovno složene, ali naopačke.
U toj novoj konstrukciji, kultura više nije prostor duhovnog uzdizanja, promišljanja ili otpora, već postaje alat za stvaranje profita, marketinška kulisa za glamur i spektakl. Knjige, filmovi, festivali, muzeji…, sve se polako pretače u komercijalne pakete. Kao i u dokumentarcu, gdje dijamanti sjaje na autima, kućama, kućnim ljubimcima, tako i u kulturi danas sve mora sjajiti, zavoditi, zabavljati, ali ne smije kritizirati, opominjati, uznemiravati ili izazivati savjest.
Nedostatak volje za promjenom, ne dolazi iz neznanja, već iz samoljublja i duboko ukorijenjenog osjećaja da je osobna koristi vrhovna vrijednost, U tom smislu, današnja instrumentalizacija kulture je inačica Kunderove „nepodnošljiva lakoća preseravanja”. Takav proces udaljava čovjeka od istinskog poštovanja prema tradiciji i kulturi.
S druge stane, možemo govoriti i o nedostatku svijesti i emocionalne povezanosti s baštinom. Kada ljudi ne osjećaju snažnu osobnu ili kolektivnu vezu s tradicijom, tada je lakše žrtvovati istu u ime ekonomskog interesa ili društvenog statusa. Možemo govoriti i o strahu od promjene i neizvjesnosti.
Iako paradoksalno, ponekad se baština žrtvuje i zbog straha od stagnacije. Ljudi i društva žele modernizaciju, nove prilike i razvoj, pa su spremni prihvatiti i gubitak dijelova tradicije kako bi „napredovali“.
S druge strane, baština kao temelj naše zajedničke povijesti i identiteta, ali i ogledalo naše ljubavi prema domovini,nameće i pitanje – možemo li danas govoriti o nedostatku domoljublja?
Možemo i moramo. Nedostatak ljubavi prema svemu, pa tako i prema domovini i narodu, zamijenjen je osjećajem superiornosti i brige za vlastiti interes. Pogled u budućnost i punina, tada ne postoje. Kada govorimo o ciljanom i dizajniranom oduzimanju ljubavi, tada umire sve, i gospodarstvo i kultura i samo društvo. Poljuljani je to unutarnji svijet suvremenog čovjeka, u čijoj duši nema sklada i mira. Zamućena je to i prozračna dubina čistog osjećanja. Izostanak ljubavi i Hamsunova najljepša bajka, koja se može prenijeti i na na naše društvo i na ono čemu svjedočimo.
Nije li to ono za čim žudi duša suvremenog čovjeka? Priča o nemoći, himna nemirnom bezumlju. Turobna priča o onome što umire, a ne o onome što se rađa, i upravo u ovoj priči leži poziv za buđenje. Poziv da radimo na očuvanju baštine, da u njoj pronalazimo snagu i nadu, te da zajedno gradimo bolju budućnost za naš narod i zajednicu.
Uloga države kroz cijeli ovaj kontekst, ili složenost problema, predstavlja imperativ. Država i institucije su stupovi koji mogu zaštititi ili ugroziti kulturnu baštinu. Njihova uloga je vitalna, jer uspostavljaju pravila, pružaju resurse i oblikuju svijest društva.
Međutim, bez odgovornog pristupa, ni najbolji zakoni ne mogu spriječiti da baština postane žrtva ekonomskih i društvenih pritisaka. Nažalost, u nekim slučajevima države mogu biti slabe, korumpirane ili kratkovidne, pa interese kapitala stavljaju ispred zaštite baštine. Nedostatak transparentnosti, neadekvatna kontrola i ignoriranje lokalnih zajednica vode u brz gubitak autentičnosti i uništavanje vrijednih resursa.
Hrvatska ima razvijeno zakonodavstvo za zaštitu nacionalnih spomenika i tradicija, te se u posljednjim desetljećima ulažu napori u obnovu povijesnih gradova poput Dubrovnika i Trogira. Uključivanje lokalnih zajednica u projekte i suradnja s EU fondovima za očuvanje baštine pozitivni su primjeri. Međutim, iako postoje zakonski okviri, i dalje se događaju slučajevi nelegalne gradnje u zaštićenim povijesnim zonama, posebno pod pritiskom turističke industrije.
U zaključku, prodaja vlastite prošlosti u obliku kulturne baštine, pod pritiskom globalnog tržišta, predstavlja ozbiljan izazov za suvremena društva. Žrtvovanje kulturne baštine posljedica je, prije svega, profita, tržišnih pritisaka i straha od stagnacije, ali i neodgovornosti prema vlastitoj kulturnoj baštini.
Da bismo sačuvali svoju autentičnost i identitet u budućnosti, potrebno je promijeniti paradigmu, jer baštinu treba vrednovati, ne samo kroz ekonomsku korist, nego i kroz njezinu ulogu u očuvanju zajedništva, sjećanja i vrijednosti.
ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma agencije za el. medije
