Piše: Mario Strinavić
Predsjednik stranke Dom i nacionalno okupljanje (DOMiNO) Mario Radić ponovno je izašao pred javnost s obećanjem o stvaranju “nove desne političke platforme”. Na stranačkom saboru najavio je okupljanje koje bi, prema njegovim riječima, trebalo postati zametak nove snage, projekt koji nastavlja “procese započete na saboru Hrvatskih suverenista”. U toj platformi, kaže, priželjkuje suradnju i s Mostom, dok je suradnja s lijevim opcijama “apsolutno isključena”.
No svaki put kada netko na hrvatskoj desnici najavi veliko okupljanje, realnost se sama nameće: ako postoji politička tradicija, onda je to beskrajno ponavljanje istog neuspješnog recepta. Iskreno, više ni ne znam koji je ovo po redu pokušaj “velikog ujedinjenja”. Svaki put ista priča, isti akteri, ista obećanja – i uvijek isti kraj: raspad prije nego što je išta uopće započelo.
Zadnji put je nešto donekle nalikovalo uspjehu u vrijeme Tomislava Karamarka i Domoljubne koalicije. Ali ni to nije dugo trajalo: unutarnje trzavice, osobni interesi, nedostatak strpljenja i egomanija doveli su do brzog urušavanja projekta. Sve nakon toga bile su blijede kopije iste ideje – projekti koji su se rušili sami od sebe.
I sada, usred sve te povijesne repetitivnosti, pojavljuje se Mario Radić, čovjek koji je realno – zalutao u politiku. Njegov politički kapital apsolutno je nikakav. Ne zato što nema ambicije, nego zato što politika nije hobi. Politika je ozbiljan posao, dugotrajan i mukotrpan, s jasno izgrađenim ciljevima, vizijama i autentičnim kadrovima koji nose projekt, a ne istrošene frazetine. A Radić, kako se može vidjeti po rezultatima, strankom se bavi uglavnom na godišnjem odmoru – pa mu stranka, sasvim logično, nije ni na razini statističke pogreške.
Unatoč tome, politička scena ,s margine, opet bruji o “novoj inicijativi” koja navodno treba “spasiti Hrvatsku iz ralja Možemo”. A tko su ti spasitelji? Ljudi čije liste ne bi pobijedile ni na izborima za mjesni odbor, kamoli na parlamentarnima. Kadrovi bez realnog utjecaja, bez infrastrukture, bez prepoznatljivosti – ali s čudesnim uvjerenjem da im samo treba dati još jednu priliku.
Ako je to budućnost koju nude, onda ih ovim putem – molim kao Boga – da nas ne spašavaju.
Posebno jer je DOMiNO, stranka koja stoji iza najave, već praktički nestala s političke karte. U anketama jedva registrirana, a u realnosti potpuno irelevantna. MOST, koji bi bio jedina ozbiljna karika u toj priči, jasno je rekao da u to ne ulazi. I potpuno je jasno zašto: bez MOST-a taj projekt ne postoji. S MOST-om – vjerojatno bi se raspao. Bez MOST-a – nikoga ne zanima.
A sve to se događa u trenutku kada su suverenistički birači napokon dobili stabilnu i relevantnu opciju – Domovinski pokret. DP je, unatoč brojnim podmetanjima, osvojio 16 mandata. I što se dogodilo? Četiri zastupnika Suverenista, koji su u Sabor ušli zahvaljujući DP-u, pobjegli su iste večeri. Potom i skupina oko Radića. Dakle, stari scenarij pakiran u novu ambalažu: čim se nešto izgradi, isti ljudi to ruše iznutra.
I sada bi ti isti, ili njima slični, ponovno okupljali “desnicu”? Čemu? Da sve pukne na prvom sastanku jer se ne mogu dogovoriti ni oko toga tko sjedi na kojoj stolici?
Teško je u svemu tome pronaći ozbiljnost. Jer ova inicijativa nije program, nije vizija, nije strategija – nego improvizacija čiji je jedini cilj da netko uđe u Sabor. Jedan mandat, dva ako bude sreće. A država? Ona služi samo kao pozornica za tuđe ambicije.
U međuvremenu, napadi na Domovinski pokret rastu upravo zato što je DP promijenio političku dinamiku. Hrvatska ljevica izgubila je monopol nad kulturnim, identitetskim i političkim temama, Pupovčeva mreža osjeća gubitak utjecaja, a politička aritmetika više nije predvidljiva. Zato se DP napada i u Hrvatskoj i u Srbiji – jer mijenja odnose moći.
A što je bila alternativa? Koalicija DP-a sa SDP-om i Možemo? Politička fikcija. Novi izbori? Gubitak mandata i etiketa izdajnika koju bi HDZ iskoristio u dvije minute.
Zato treba jasno reći: ova nova inicijativa je prazna. Bez kadrova, bez političkog kapaciteta, bez snage i bez ikakve realne šanse da postane išta više od još jedne epizode političkog samouništenja.
Hrvatska se ne spašava improvizacijama. A još manje se spašava ljudima koji se politikom bave samo sezonski. Zato ih iskreno molim – neka nas poštede još jednog eksperimenta s već unaprijed poznatim krajem.
