Piše: Mario Strinavić
Ako se potvrdi da je slučaj iz Rijeke još jedno rodno uvjetovano ubojstvo, bit će to 18. femicid u Hrvatskoj ove godine. Nakon međimurskog ubojstva, koje je 17. u nizu, Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović sastao se s predstavnicima jedinica lokalne i regionalne samouprave Međimurske županije. Dan poslije zločina, pred kamerama je iznio podatak koji je šokirao javnost: napadač iz Međimurja imao je čak 35 kaznenih djela.
“Kad govorim o ovakvim situacijama, pravi način kako se ovo može spriječiti… Nema nikakvih jamstva. Dok se ne dogodi, uvijek se možemo vratiti pitanju prevencije. Ovakve stvari se ne mogu u potpunosti isključiti. Policija ima još neka saznanja, ali to je još uvijek predmet istrage”, rekao je Božinović.
No upravo je činjenica da osoba s 35 kaznenih djela nije pravovremeno uklonjena iz okoline žrtve otvorila pitanje koje se već godinama ponavlja nakon svakog femicida: je li sporost, neujednačenost i mlaka reakcija pravosuđa zapravo svojevrsno institucionalno suučesništvo u tragedijama koje, kako se sve češće naglašava, nisu nepredvidive?
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić upozorava da su obrasci koji prethode femicidu dobro poznati i u većini slučajeva jasni.
“Dinamika i obrasci koji dovode do ubojstva žena gotovo su uvijek isti, kao i rizici koji ukazuju da bi moglo doći do femicida. To su prisilna kontrola, ljubomora, prijetnje, alkoholizam, posjedovanje oružja i kao krunski okidač odluka žene da prekine nasilnički odnos”, rekla je za Jutarnji list.
Dodala je kako bi takvi alarmi morali aktivirati najvišu razinu zaštite žrtava te učinkovit progon počinitelja, no u praksi se često događa suprotno.
“Policija, pravosuđe, ali i najbliža okolina često ne prepoznaju signale koji prethode femicidu, a prijetnje ubojstvom ili samoubojstvom nerijetko se ne tretiraju kao dovoljan znak za hitnu intervenciju. To ukazuje na manjak društvene svijesti o opasnosti obiteljskog nasilja i na neprepoznavanje femicida kao jednog od najpredvidljivijih ubojstava.”
I dok stručnjaci upozoravaju na nužnost brzih institucionalnih reakcija, praksa pokazuje da je jedan od najvećih problema upravo nedosljednost i sporost sustava. Rijetki slučajevi poput međimurskog – ali i brojni drugi koji su prethodili femicidima – jasno pokazuju da ni duga kaznena povijest počinitelja nije dovoljna da se pravosuđe pokrene energično, prioritetno i u “ekspresnom postupku” koji bi mogao spriječiti tragediju. Ako osoba s 35 kaznenih djela nije bila u zatvoru, što to govori o procesu procjene rizika, o odlučnosti sudova i o mehanizmima zaštite žrtava?
Ta pitanja postaju još urgentnija kada se uzme u obzir da se dio žena nakon smještaja u sigurnu kuću u Hrvatskoj ipak vraća zlostavljaču. Razlozi su složeni: ekonomska ovisnost, strah, emocionalna veza, pritisak okoline, nedostatak dugoročne institucionalne podrške. Ali ključni problem je da sustav, nakon što žrtvu privremeno zaštiti, rijetko osigurava kontinuirani nadzor, sigurnosne planove i aktivne mjere koje bi spriječile da se žena ponovno približi nasilniku.
Sigurne kuće ne mogu ženi zakonski zabraniti povratak. Jedino što može jest snažan sustav zaštitnih mjera: zabrane približavanja, udaljenja nasilnika iz doma, redovit nadzor, elektroničko praćenje počinitelja i jasni protokoli za slučajeve visokog rizika. No sve to u Hrvatskoj se primjenjuje sporadično i prečesto zakašnjelo.
U državama poput Španjolske ili Portugala, zaštita žrtve smatra se dvosmjernim procesom: zabranjuje se pristup nasilniku, ali se istovremeno provodi sustavna prevencija povratka žrtve u situaciju opasnosti. U nekim državama žrtva ne može biti otpuštena iz sigurnog smještaja bez detaljnog sigurnosnog plana, provjerenog od strane stručnjaka. Kod nas, takva je praksa iznimka.
Ako se zna da su femicidi “jedni od najpredvidljivijih ubojstava”, kako kaže pravobraniteljica, logično je pitati: zar nije predvidljivo i to da će se žrtva, prepuštena sama sebi, ponekad vratiti nasilniku? I zar sustav, koji to zna, ne bi morao spriječiti baš onaj korak koji često vodi u smrtonosni ishod?
Sve češće se iz tih razloga postavlja pitanje je li hrvatsko pravosuđe – zbog kašnjenja, blagih sankcija, nedostatka hitnih postupanja i neprimjene postojećih mjera – posredno suučesnik u tragedijama koje se ponavljaju iz godine u godinu.
Dok se ne donesu mehanizmi koji će brzo i efikasno ukloniti visokorizične počinitelje iz okoline žrtve, ali i spriječiti da se žrtva vraća u opasnost, femicidi će ostati ne samo društveni i institucionalni, nego i sustavni promašaj.
