1.425 dana, više od 11.500 mrtvih, među njima više od tisuću djece. Više od 50 tisuća ranjenih i prosječno 300 granata dnevno. To su samo neki od hladnih podataka o najdužoj opsadi u suvremenoj povijesti – opsadi Sarajeva, jednog od najmračnijih poglavlja ratova devedesetih. Rat je otvorio vrata i jednoj od najpatološkijih pojava toga doba: bogatim i nemilosrdnim vikend snajperistima.
Ekskluzivno za Radio Rijeku govori Ezio Gavazzeni, višestruko nagrađivani talijanski pisac i novinar, koji je tri desetljeća nakon završetka rata pokrenuo vlastitu istragu, prikupio dokazni materijal i predao ga Tužiteljstvu u Milanu.
Ovo je bio njegov posljednji razgovor prije objave knjige Sarajevo Safari, najavljene za proljeće 2026. godine.
Gavazzeni podsjeća da su već 1995. godine objavljeni novinski tekstovi koji su ukazivali na praksu tzv. Sarajevo Safarija, kao i dokumentarni film slovenskog redatelja Mirana Zupaniča, temeljen na svjedočanstvima, među kojima i onima Edina Subašića, bivšeg pripadnika bosanskohercegovačke vojne obavještajne službe, jednog od prvih koji je javno upozorio na ovu monstruoznu pojavu.
O tome su tada pisale i naslovnice talijanskih listova Corriere della Sera i La Stampa, pozivajući se na svjedočanstva prikupljena od Stalnog Narodnog Suda – talijanskog tijela koje se bavi teškim kršenjima ljudskih prava. Gavazzeni ističe da nije riječ o urbanoj legendi, nego o dokumentiranim tvrdnjama, no usprkos tome tužiteljstva u Milanu i Torinu tada nisu pokrenula nikakvu istragu. Sam kaže da je bio duboko pogođen tim člancima, ali tada nije raspolagao resursima za ozbiljan rad na temi.
Trideset godina kasnije, podaci i glasine pretvaraju se u priču kojoj se ponovno vraća 2022. godine, potaknut dokumentarcem Sarajevo Safari. Nova istraga ide mnogo dalje od granica Sarajeva.
“Talijani su identificirani. U jednom slučaju riječ je o petorici, ali opsada je trajala od 1992. do 1993., a zločini od 1993. do 1995. Dakle, nisu bili samo ti ljudi – bilo ih je mnogo više. Dolazili su iz cijele Europe, iz svih zapadnih zemalja. Rusima je, primjerice, bio omogućen izravni pristup bosanskim Srbima i Srbiji, pa nisu morali prolaziti kroz zapadne posrednike. U svojoj istrazi fokusirao sam se na Italiju, ali svjedočanstva govore i o sudionicima iz SAD-a i Kanade”, objašnjava Gavazzeni.
Govori se o morbidnom “cjeniku smrti” – astronomskim iznosima koje su pojedini lovci plaćali bosansko-srpskim vojnicima kako bi pucali na civile. Žrtve su bile dehumanizirane, anonimne, pretvorene u mete bez identiteta. No nisu bile pikseli u videoigrici, nego stvarni ljudi.
“Ne mogu ulaziti u detalje tarifa, ali mogu reći da je jedan vikend-lov mogao koštati između 200 i 300 tisuća eura po današnjoj vrijednosti. Koristio sam pomoć kriminologinje koja radi s tužiteljstvima i odvjetnicima. Izradila je profil ‘lovca’ na 18 stranica. Zaključak? Riječ je o poduzetniku ili bogatom profesionalcu – čovjeku s ugledom, integriranom u društvo, koji strastveno voli oružje i lov. Redovito odlaze u streljane, u lov na divljač, putuju na safarije. Ali motiv zapravo ne postoji.”
Gavazzeni ističe da je u srži ovoga fenomena – potpuna odsutnost empatije.
“Riječ je o svojevrsnoj videoigri. Prešli smo od banalnosti zla do ravnodušnosti zla. Žrtva može biti bilo tko: dijete, žena, muškarac, vojnik… Tko god se nađe pred nišanom može biti pogođen. Ne postoji nikakva razlika, nikakvo ograničenje. Ubojica puca kao da se radi o liku u igrici, a emocija koju traži možda je adrenalin – nikada nećemo znati. Tražiti politički ili religijski motiv je besmisleno. Motiva – nema.”
Priča dobiva novu dimenziju nakon što hrvatski istraživački novinar Domagoj Margetić podnosi kaznenu prijavu milanskom tužiteljstvu protiv srpskog predsjednika Aleksandra Vučića, tvrdeći da je kao mladi dragovoljac sudjelovao u ovim događajima.
Gavazzeni kaže da s Margetićem nije kontaktirao te da ne zna kakve dokaze posjeduje, osim onoga što je pročitao u medijima.
U nastavku razgovora komentira i pojavu tzv. ratnog turizma u Sarajevu, koji kombinira sjećanje na ratna stradanja s turističkom ponudom. Ne smatra to negativnim.
“…ako se ne održava neki opipljivi trag sjećanja, ono se vremenom izgubi. Trideset godina premalo je da bi se rane zatvorile. Mislim da je to korisno, kao što su korisni i koncentracijski logori u Europi kao mjesta sjećanja. Da Auschwitz danas ne postoji fizički, vjerojatno bi kolektivno pamćenje, osamdeset godina kasnije, bilo mnogo slabije.”
Gavazzeni se nada da će istraga dovesti do sudskog postupka te da će u Italiji biti identificirano barem nekoliko počinitelja. Ističe da je preko generalnog konzula Bosne i Hercegovine u Milanu u kontaktu sa sarajevskim vlastima, a postoji mogućnost da bude imenovan savjetnikom za obranu grada. Ta bi mu funkcija omogućila pristup svim sudskim spisima i možda otvorila put pisanju druge knjige – one o krivcima.
