Piše: Snježana Nemec
U Hrvatskoj posljednjih mjeseci kulturni prostor postaje poprište ideoloških podjela, napetosti, povišenih tonova i monologa koji ne čuje drugoga, budućnosti koja je duboko, gotovo egzistencijalno zarobljena u rovovima prošlosti, i ta polarizacija društva postaje zabrinjavajuća i opasna. Društvo naprosto bruji od napetosti, a stvarni problemi ostaju po strani.
Razlozi takve situacije zasigurno su naslonjeni i na globalna kretanja, gdje se primjećuje rast ideoloških podjela i napetosti između tradicionalnih i progresivnih vrijednosti, i umjesto da razvijamo vlastiti, autentični dijalog, često preuzimamo tuđe narative, tuđe strahove i tuđe podjele. Na taj način globalni ideološki sukobi postaju okidač i katalizator naših vlastitih, povijesno ukorijenjenih napetosti, posebno onih vezanih uz identitet, povijest i kulturu.
Međutim, kada govorimo o Hrvatskoj situacija je složenija, i ideološke podjele, prije svega treba tražiti u neriješenoj prošlosti i različitim pogledima na istu. A kad se prošlost, metaforički rečeno zakači za ramena, tada je vučeš za sobom, nerazumijevajući koliko te ista sputava, guši i određuje.
Od Thompsonovog koncerta na Hipodronu koji je okupio 500 000 ljudi, festivala u Benkovcu i Šibeniku, Dana srpske kulture, zabrane Thompsonovog koncerta, do posljednjeg prosvjeda antifašista ili marša u četiri hrvatska grada, razvidno je koliko polarizacija društva jača, što ozbiljno dovodi u pitanje nacionalni i kulturni identitet.
Ovisno kakva vam je percepcija, jeste li objektivni ili je onaj dio ljudske subjektivnosti sve preuzeo, koliko poznajte prošlost, s koliko informacija raspolažete, jer politika nerijetko ovakve pojave koristi za vlastite interese, svrstat ćete se i nalaziti opravdanje za određene ideološke vrijednosti.
Podjele nisu slučajne. One su moćan, učinkovit i jeftin politički alat. Kad politika nema odgovore za budućnost, vraća se u prošlost. Tamo se vlada emocijama, strahovima i mitovima. I sve dok se narod bavi ideološkim ratovima, elita mirno vlada. Politika, ako ćemo biti slikoviti pažljivo njeguje jednu stranu čovjeka kao slabo i nemoćno biće, a pravi se nevješta kad čovjek pokaže da nije sitna čestica svijeta, već da je u njemu sadržana čitava zagonetka i rješenje tog istog svijeta. Prosječnost se njeguje i ona odgovara političarima jer revidira pravdu, solidarnost, jednakost i slobodu. Biraj put kojim su drugi već išli i dok drugi stvaraju ti budi spreman preuzeti proizvod, prihvati svoju prosječnost, bez borbe, budi onakav kakvim te drugi očekuju, slušaj moć nemoćne volje…, paradigmatske su poruke.
Posljednjih mjeseci Hrvatska se sustavno pokušava proglasiti ustaškom i fašističkom zemljom, što dolazi iz lijevih radikalnih krugova, a i i sam prosvjed antifašista pokazao je opasne simbole i poruke- natpisi na ćirilici, poruke o Balkanskoj federaciji bez država i nacija, antikapitalistički slogani, lubanja sa slamnatim šeširom, kao preuzeti globalni trend, što prvi dan mainstream mediji nisu prenijeli, naprotiv afirmativno su izvještavali i fokus stavljali na šačicu protivnika prosvjeda.
Poruke koju su mediji prvi dan zaobišli slale su zapravo politički i identitetski signal, odnosno osporavale dominantan nacionalni diskurs u Hrvatskoj. Poruke o Balkanskoj federaciji bez država i nacija sugerirale su ukidanje nacionalnih država, što opasno proturječi suvremenom konceptu hrvatskog nacionalnog identiteta i suvereniteta, a s ideološke strane poziva na radikalnu transformaciju političkog i društvenog poretka, odnosno povratka idejama bivše Jugoslavije.
Antikapitalistički slogani ukazivali su na socijalno-ekonomski i ideološki stav prosvjednika, često vezan uz radikalnu ljevicu, i, iako nisu izravno povezani s nacionalnim pitanjem, u kombinaciji s prethodna dva elementa jačaju percepciju ideološke radikalnosti.
I sve to to na prvi dan Adventa, kad prva svijeća nade gori tiha i nenametljiva i zove da u ovim predbožićnim danima razmislimo malo o sebi, jednostavnosti, ljepoti života – o Dolasku. Jer Došašće nije samo vjerski običaj, već dio našeg kulturnog, duhovnog i nacionalnog identiteta, duboko upisan u zajedničku memoriju i način življenja koji se pokušava umanjiti ili preoblikovati .
Incident u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, od strane navijača povodom izložbe posvećene Dejanu Medakoviću, sukreatoru Memoranduma SANU, čovjeku koji je politički i intelektualno podržavao režim Slobodana Miloševića koji je izvršio agresiju na Hrvatsku, čovjeku koji je popisao Deklaraciju o obustavi Haškog Tribunala protiv ratnog zločinca Radovana Karadžića teško je opravdati, a još teže pojmiti da je ta izložba dobila institucionalnu podršku preko SNV-a, a institucija bi trebala biti čuvar nacionalnog i kulturnog identiteta. Financiranje manjinskih kultura i projekata nije upitno, ali postaje kada su isprovocirani, ili se održavaju ciljano u krivom tajmingu kada se obilježava sjećanje na žrtve Vukovara, i tako narušavaju temeljne vrijednosti i identitet Hrvatske.
S druge strane, zabrana Thompsonovog koncerta u Zagrebu od strane gradske vlasti zbog pjesme koja započinje s pozdravom „ Za dom spremni” i koja je nastala za vrijeme krvave agresije na Hrvatsku, ne može se opravdavati odlukom Ustavnog suda, jer Ustavni sud nikad nije raspravljao o pjesmi „Bojna Čavoglave” koja je neodvojiva od prvog stiha- pozdrava, niti je donio obvezujuće rješenje o neustavnosti pozdrava ZDS, već je izrazio ustavni stav, što je i razvidno iz njihovog priopćenja.
Ova odluka o zabrani Thomsonovog koncerta može se okarakterizirati kao početni potez koji je otvorio vrata širem procesu oblikovanja negativnog narativa o Hrvatskoj.
Ono što je započelo kao lokalna politička odluka, ubrzo je postalo interpretirano kao službena poruka i međunarodni signal, da je dio hrvatske glazbene i domoljubne kulture problematičan. Takva poruka, jednom poslana iz glavnog grada, lako je postala referenca stranih medija koji često nemaju dovoljno znanja o hrvatskom kontekstu. Na to su se nadovezali i novinari, koji pišu za strane redakcije, dosljedno naglašavajući teme ekstremizma i radikalizma, dok se pozitivne ili uravnotežene priče rijetko pojavljuju u međunarodnom prostoru. U takvoj kombinaciji političkog signala i medijskog fokusa, naprosto se otvara prostor za lančanu reakciju. Zabrana domoljubnog koncerta u Švicarskoj tako ne postaje izolirani incident, nego posljedica već izgrađenog narativa. Organizatori u inozemstvu reagiraju na ono što im je ponuđeno kroz medije, a to je slika zemlje obilježene ekstremizmom, umjesto države s kompleksnom i demokratskom društvenom stvarnošću.
Ako institucije ne reagiraju, taj će se model nastaviti širiti i u druge zemlje. Time Hrvatska dopušta drugima da definira njezin identitet, dok se istovremeno gubi izvorno značenje njezine povijesti, kulture i domoljubnih vrijednosti.
Naravno, ni druga strana nije bez grijeha. Povijest se ne smije mitologizirati, niti se tragedije smiju koristiti za jeftino politiziranje. U nekim desničarskim krugovima često se svaka kritika prošlosti ili simbolika povezivanja s određenim događajima doživljava kao napad na nacionalni ponos, što dovodi do pojednostavljivanja kompleksnih povijesnih procesa ili selektivnog pamćenja
U ovakvom zabrinjavajućem okruženju naprosto odjekuju stihovi A. Rimbauda:
„Jedne sam večeri posjeo
Ljepotu na svoja koljena.
I učinila mi se gorkom,
I izvrijeđao sam je.“
Rimbaudovi stihovi nevjerojatnom snagom opisuju stanje u kojem se danas nalazi hrvatsko društvo i hrvatski kulturni prostor. Baština, identitet, povijest, kultura, sve ono što bi trebalo biti lijepo, zajedničko, vrijedno čuvanja pokušava se prisvojiti, kontrolirati ili ideološki oblikovati, i kao takvo ostavlja dojam gorkog, izobličenog i udaljenog od svoje izvorne svrhe.
Upravo se to posljednjih mjeseci sve jasnije događa u Hrvatskoj.
Najgore od svega možda je to što se danas sve napisano i izgovoreno može relativizirati, svaki događaj tumačiti prema potrebi, pa i ovo napisano može biti osporeno, izvrnuto ili osuđeno, što nas neminovno vraća na temeljeno filozofsko pitanje- tko je danas taj koji ima pravo reći što je istina, osim medija, politike i moćnih interesnih skupina.
Poražavajuća je to spoznaja za čovjeka koji traži istinu.
Zaključno, ideološka priča kojoj svjedočimo izuzetno je zabrinjavajuća, i svako žmirenje na ovu pojavu je opasno. Službena politika nije toliko naivna da ne vidi da je vlastitu zemlju i vlastiti narod dovela na raskrižje između njene povijesti i tuđih interpretacija, između stvarne kulturne baštine i ideoloških projekcija.
Sve skupa, zapravo traži vraćanje temeljnom pitanju, što je hrvatski identitet, i tko ga ima pravo tumačiti. Hoćemo li dopusti da ga interpretiraju medijski narativi, politički interesi, ili ćemo ga štiti kroz znanje kao objektivni dio identiteta, svijest i odgovornost prema vlastitoj baštini?
projekt financiran je sredstvima fonda za poticanje pluralizma Agencije za el. medije
