Američki general Wesley Clark, bivši vrhovni komandant savezničkih snaga u Europi, u razgovoru za Klix.ba govorio je o pregovorima u Daytonu i završnim vojnim operacijama na teritoriju Bosne i Hercegovine 1995. godine.
Upitan vjeruju li da su snage Armije RBiH, HV-a i HVO-a, nakon naglog napredovanja u jesen te godine, bile sposobne osloboditi Prijedor i Banju Luku, Clark je rekao: “Da nisu bili zaustavljeni, možda bi zauzeli Banju Luku, ali u ratu je zamah presudan, a kada su ga izgubili, nisu ga mogli povratiti.”, piše Klix.ba
Komentirao je i dugogodišnje tvrdnje da bi diplomatska dinamika bila drukčija da politička odluka o zaustavljanju napredovanja nije bila nametnuta, kao i nagađanja da je NATO razmatrao zračne udare na snage Armije RBiH i HV-a ako bi ušle u Banju Luku. “Ne, ne bismo bombardovali te jedinice, a po mom mišljenju Dejtonski sporazum bi bio dodatno ojačan, ali odluka o zaustavljanju je donesena zato što je Federacija u tom trenutku držala otprilike 51 posto, što je bilo predviđeno dogovorom. Postojala je i zabrinutost da bi srpske snage mogle pokrenuti kontraofanzivu iz Srbije”, rekao je Clark.
Govoreći o hrvatskoj operaciji “Una-95”, Clark se osvrnuo na tvrdnje hrvatskih političara i generala da je akcija pokrenuta na zahtjev američkog vrha. “Zvanična priča je da su dobili ‘žuto svjetlo’ od Bijele kuće. Ovo je otkriveno tokom saslušanja u Kongresu. Ja sam bio na sastanku u Pentagonu na kojem je Šušku rečeno: Ne, nemojte to raditi. To je bilo u kolovozu 1995. godine.”
Na pitanje kako danas, tri desetljeća nakon rata, gleda na nastojanja Clintonove administracije da izbjegne kopnenu intervenciju SAD-a sve do početka zračne kampanje “Namjerna sila”, Clark kaže da bi ranija kopnena intervencija bila pogrešna. “Bilo bi besmisleno intervenirati prije Dejtona s kopnenim snagama pod mandatom UN-a. UN-ov lanac komandovanja bio je sputan strahom od izazivanja incidenta i stoga relativno neodgovoran prema situaciji na terenu. Osim toga, SAD nikada ne bi dopustile da američke trupe u ovoj situaciji budu pod kontrolom UN-a. S druge strane, zračna kampanja može djelovati. Čak je i njena ograničena upotreba početkom septembra 1995. potaknula Miloševića na pregovore. Znam to, jer sam bio s njim i razgovarali smo o tome dva puta.”
Clark se osvrnuo i na detalje iz samih daytonskih pregovora, u kojima je bio jedan od ključnih američkih sudionika. “Bio sam drugi najstariji član tima i predstavljao sam načelnike Združenog štaba američke vojske. Radio sam na vojnom aneksu, karti, vezi sa srpskim i hrvatskim vojskama te na aneksima koji su se odnosili na policiju i povratak izbjeglica. Izetbegović je bio najtvrđi pregovarač jer je imao najviše toga da izgubi, morao je prepustiti dio svoje zemlje pod kontrolu bosanskih Srba. Govorio je da je to duboko nepravedno. Tuđman je bio prisutan zbog Hrvata u Federaciji, ali tu nije bilo spornih pitanja. Milošević je želio sporazum jer je dostigao svoj vojni i diplomatski kulminacijski trenutak pa je prisilio bosanske Srbe da pristanu.”
Za Clarkа, najkritičniji trenutak pregovora bio je spor oko Brčkog. “Najkritičnija tačka bila je podjela Brčkog jer su ga obje strane željele, ali u jednom epskom diplomatskom trenutku proglašeno je zajedničkom okupiranom zonom i odluka je odgođena, što je omogućilo postizanje konačnog sporazuma. Bilo je i drugih trenutaka kao i napetosti zbog naslovnice Newsweeka na početku pregovora, pitanja o prisustvu NATO-a, o vojnom aneksu, o statusu Sarajeva i tako dalje, ali samo je Brčko, koliko se sjećam, ozbiljno prijetilo postizanju konačnog dogovora”, zaključio je Clark.
