Piše: Marko Ljubić
Kolone sjećanja su rijeke ljudskih svjedočanstava, vode i valovi uspomena.
Kad se poklonimo poznatom i nepoznatom junaštvu, žrtvi, Gradu i Zemlji, stojimo ili klečimo pred svojim narodom.
Nad svojim korijenima.
Pred zrcalom sadašnjosti.
I prisegom vječnosti.
Bilo to u Vukovaru, bilo u Škabrnji, bilo u Dubrovniku, bilo u Odžaku, bilo u Širokom Brijegu, bilo u Sigetu, u Gvozdanskom, u Jajcu, na Soči ili Galiciji, kolone sjećanja što izviru s toga tla i iz izvora tih uspomena, iz priča i zapisa, nose život samo ako teku ka zagrebačkim uzvisinama, ako se ulijevaju u simboliku i državni krvotok Markova trga, pa vodama života s te uzvisine zalijevaju i škrope hrvatsko tlo, hrvatske zemlje, živote hrvatskih generacija.
Naše hrvatsko ime i prezime.
Vjeru i znamenje.
Danas stojimo svi u tim kolonama gdje god bili.
Neka teku naše rijeke ka Zagrebu.
I nose život s naših grobova.
I od Zagreba na krilima slobode svakome živućem Hrvatu.
Svakoj Hrvatici.
U tome je život hrvatskog naroda.
To je Hrvatska.
To su sjećanja.
Pod križom.
Klanjam se.
