Piše: M.Striavić
U Zagrebu je u sklopu Dana srpske kulture otvorena izložba o ostavštini Dejana Medakovića, čovjeka koji je u vrijeme Miloševićeve vlasti bio predsjednik Srpske akademije nauka i umetnosti – institucije čiji je Memorandum iz 1986. godine poslužio kao ideološka podloga velikosrpskoj politici i ratovima devedesetih.
Zanimljivo, istodobno slušamo izjave kako “Memorandum SANU nikada nam nije bio prihvatljiv, ni tada ni danas”. No, ako je tako, kako je moguće da se u središtu Zagreba priređuje izložba posvećena upravo jednom od njegovih ideologa?
Dejan Medaković bio je generalni sekretar, a potom i predsjednik SANU-a. U vrijeme kad se u Beogradu kovala politička i medijska strategija tzv. srpskog pitanja, SANU je odigrala ključnu ulogu. Upravo u njezinu se kabinetu rodio dokument poznat kao Memorandum – tekst koji je otvorio vrata nacionalnim mitovima, teorijama o ugroženosti Srba i, konačno, velikosprskoj agresiji na Hrvatsku i BiH.
Medaković je u svemu tome bio više od slučajnog promatrača. U to vrijeme bio je član komisije koja je radila na dokumentu, a kasnije i prvi čovjek institucije koja je taj dokument politički zaštitila.
Upravo zato, ova izložba ne može biti shvaćena samo kao kulturni događaj. Ona nosi poruku. I to onu koja teško prolazi u zemlji koja je preživjela posljedice politike u čijem je temelju stajao isti taj Memorandum.
Milorad Pupovac, predsjednik SNV-a, tom je prilikom izjavio: “Taj Memorandum nikada nam nije bio prihvatljiv, ni tada ni danas. Bili bismo sretni da ga nikada nije bilo. Ali nije prihvatljivo ni to što ga danas neki koriste kao riječ kojom će etiketirati Srbe.”
No teško je ne primijetiti ironiju: upravo on promovira izložbu o čovjeku koji je bio jedan od autora dokumenta što je etiketirao i proglasio ugroženima – Srbe.
Zamislite obrnuti scenarij: da u Hrvatskoj netko organizira književne večeri posvećene Mili Budaku i to obrazloži riječima da “ne treba etiketirati Hrvate zbog NDH”, već da se radi o “važnom književniku čiju ostavštinu treba sagledati izvan političkog konteksta”. Takvo bi obrazloženje izazvalo buru negodovanja – s pravom. I baš zato, ovdje se ne radi o kulturi, nego o politici zapakiranoj u kulturni celofan.
Još je zanimljivije što se u čitavoj priči prešućuje da je Dejan Medaković bio i jedan od potpisnika skupine srpskih intelektualaca koji su svojatali dubrovačku kulturu, pa čak i Ruđera Boškovića, tvrdeći da je “Srbin katoličke vjeroispovijesti”.
Kad je prošle godine Zračna luka Dubrovnik dobila ime po Ruđeru Boškoviću, iz Srbije su se ponovno čuli glasovi nezadovoljstva – tvrdeći da Dubrovnik i Bošković pripadaju “srpskom kulturnom prostoru”. U takvoj atmosferi, izložba o ideologu SANU u srcu Zagreba ne može biti tek kulturna manifestacija.
Kultura bi, u pravilu, trebala spajati ljude, graditi mostove i otvarati prostor dijalogu. No u ovom slučaju ona čini upravo suprotno – produbljuje podjele i otvara stare rane. Umjesto da povezuje, ovakvi potezi stvaraju nepremostiv jaz i samo će izazvati još veće političke podjele u ionako podijeljenom društvu.
Postavlja se i pitanje odgovornosti ministrice kulture, koja izdašno financira projekte nacionalnih manjina bez stvarne provjere sadržaja i poruka koje se tim projektima šalju. Nitko ne osporava pravo manjina na vlastitu kulturnu autonomiju, ali kad se javnim novcem financiraju programi koji vrijeđaju sjećanje žrtava i provociraju javnost, onda to više nije kulturna politika – nego politička neodgovornost.
Naravno, nitko ne tvrdi da Vlada RH treba kontrolirati programe nacionalnih manjina. Ali oni koji novac troše moraju biti svjesni težine svojih odluka.
Jer, ako se kulturni proračuni pretvaraju u poligon za političke poruke, onda se više ne govori o kulturi nacionalnih manjina, nego o svjesnom dolijevanju ulja na vatru koja, u Hrvatskoj, još uvijek tinja.
A onda se, s druge strane, čudimo što ljudi prosvjeduju – u Splitu, u Zagrebu, gdje su mnogi mirno izrazili svoje nezadovoljstvo zbog takvih kulturnih i političkih provokacija. Samo mi nije jasno čemu “fantomke”, kad je riječ o sasvim legitimnom izrazu građanskog stava?
Da, treba jasno reći: ustaška ikonografija nema mjesta ni na kakvom prosvjedu, ni na ulici, ni u javnom prostoru. Ona vrijeđa istinu i sramoti sve one koji su branili Hrvatsku u časnim okolnostima.
Ali istinu ne smijemo braniti pokličima propalog režima, nego činjenicama. A činjenice govore dovoljno same za sebe – samo ih treba imati hrabrosti izreći.
