U novom izdanju podcasta Hrvatska uživo gostovao je novinar i publicist Marko Ljubić, koji je komentirao odnose Sjedinjenih Država i Europske unije prema Rusiji, učinke sankcija te njihov utjecaj na hrvatski energetski sektor. Govoreći o poziciji Hrvatske u kontekstu globalne energetske politike, Ljubić je upozorio na ozbiljne posljedice sankcija po JANAF, nedostatak strateškog promišljanja i sve nepovoljniji geopolitički položaj Europe.
Na pitanje kako ocjenjujete strategiju Sjedinjenih Država i Europske unije prema Rusiji, uključujući sankcije i vojnu podršku Ukrajini? I koliko te sankcije utječu na hrvatski energetski sektor, posebno na JANAF, Marko ljubić kaže;
– Mislim da se prikriva stvarna činjenica o vrlo ozbiljnom i neugodnom utjecaju sankcija na JANAF i na hrvatsku poziciju u distribucijskom smislu, osobito zbog američkih sankcija prema NIS-u.
Naime, Jugoslavija je izgradila JANAF – tada se zvao Jugoslavenski naftovod, a danas je to Jadranski naftovod, hrvatski JANAF. On je građen kao geopolitička činjenica. I u tom pogledu i Rusi i Amerikanci imaju pravo – svi takvi objekti grade se kao geopolitička infrastruktura, kao sredstvo utjecaja. JANAF je trebao zaokružiti jugoslavenski energetski prostor – Bosanski Brod, Sisak, Pančevo – to je bio tadašnji model.
Raspadom Jugoslavije i osamostaljenjem država bilo je logično da JANAF i NIS surađuju, bez obzira na politička prijateljstva. No danas JANAF, po mom mišljenju, praktički u potpunosti ovisi o NIS-u i o tim sankcijama. Sisak više ne radi, Rijeka je jedina točka, i ako Mađari ili netko drugi ne dođe u poziciju da s nama sklopi dugoročne ugovore – JANAF će postati gomila željeza.
Nismo u dobroj poziciji, bez obzira na to kako Vlada to voli prikazivati. Volio bih da je drukčije, ali nije – jer se godinama nije strateški razmišljalo ni planiralo. Nije se promišljala energetska pozicija Hrvatske.
Slično je i s LNG terminalom. Danas se govori o potpunoj zabrani uvoza ruskog plina u sljedeće dvije godine, ali Mađari ne čekaju samo LNG. Oni su već potpisali ugovor s Francuzima o zakupu deset milijardi kubičnih metara plina preko transalpskih cjevovoda. Slovenci pak imaju sjajnu suradnju s talijanskim Enijem, dok smo mi, za vrijeme tadašnjeg ministra Vrdoljaka, praktički izručili Gazpromu preko PPD-a.
Ne znam kako će Hrvatska iz svega toga izaći, jer globalni trendovi ukazuju na velike promjene.
Sjedinjene Države, posebice s politikom Donalda Trumpa, vraćaju se konzervativnom, nacionalnom modelu – to je desna politika koja ne isključuje partnerstva, ali odbacuje posredovanje međunarodnih organizacija. Riječ je o modelu odnosa “jedan na jedan”, bilateralnom pristupu.
Europa je, pritom, u najgorem položaju. Nema stvarnog rukovodstva, a Bruxelles pokušava utjecati na niz nacionalnih pitanja. Mnoge su države prepustile svoje nadležnosti Uniji, a sada se suočavaju s dramatičnim problemima. Njemačka industrija je na koljenima, a britanski industrijski sektor praktički u raspadu – o tome se u mainstreamu gotovo i ne govori.
Društvena kohezija u tim državama puca, a gospodarstva se urušavaju. Ostala je samo špekulativna moć londonskog Cityja i njegov utjecaj na globalne financijske tokove. Zato se Britanija drži uz Europu i Ameriku – jednostavno nema drugog izbora. Njemačka je u najtežem položaju, dok Poljska i baltičke zemlje imaju drukčiju perspektivu. Stvara se nova vertikala utjecaja, linijom “Tri mora”, projekt koji je izvorno bio poljski, a kojeg je u američku politiku unijela i Kolinda Grabar-Kitarović, tada kao hrvatska predsjednica.
Cijeli podcast možete pogledati ovdje:
