Profesorica povijesti Vlatka Vukelić bila je prošlotjedna gošća podcasta Hrvatska uživo, u kojem je s urednicom i voditeljicom Snježanom Nemec razgovarala o povijesnim nasljeđima, ideološkim podjelama i dvostrukim standardima u hrvatskom društvu. Tema razgovora bila je odnos prema zločinima iz razdoblja Nezavisne Države Hrvatske i komunističkog režima, te način na koji se o tim razdobljima govori u javnosti i historiografiji.
Donosimo dio razgovora s prof Vukelić:
Nemec:S jedne strane imamo situaciju gdje se NDH neprestano, kontinuirano osuđuje, a s druge strane komunistički zločini ili zločini komunističkog režima se ignoriraju. To je samo po sebi nezdrava situacija, nezdrava klima. Ti dvostruki… kako komentirate te dvostruke standarde u Hrvatskoj i gdje su zapravo uzroci? Što treba država napraviti? I hoće li napraviti?
Vlatka Vukelić: Mi uvijek kada govorimo o tom nasljeđu, to je fenomenalan izraz, fenomenalan pojam koji se selektivno koristi.
Moramo se obračunati, razračunati sa svojom baštinom, s ovim nasljeđem, s onim nasljeđem, i to je meni sasvim u redu i to je logično i ja prihvaćam taj koncept.
I onda mi postane nejasno zašto se onda ne možemo obračunati s komunističkim nasljeđem.
Ajmo reći da se relativno dobro Hrvatska suočila sa svojim nasljeđem iz razdoblja NDH. Ono je deklarativno osuđeno na svim mogućim razinama.
Ajmo reći da je ogroman dio zločina represivnog aparata koji je počinjen u ime NDH obrazložen.
Ima naravno uvijek tih mitomanijskih elemenata, ali oni su većinom uvijek vezani za neke političke aktere, konkretno vezane za susjedne države, pa u to najbolje niti ne ulaziti.
Ali ajmo reći da smo se s ovim pitanjem jako dobro suočili. Dakle, pitanje 1941. i 1945.
I onda imate pitanje koje je trajalo deset puta više i s njim se ne možete uporno razračunati, jer se konstantno govori o tome da to nije oportuno, da to nije potrebno, da je prošlo vrijeme prihvaćanja tog određenog represivnog dijela te prošlosti.
Što ne proizlazi iz činjeničnog stanja — samo kad pogledate, na primjer, literaturu: koliko je članaka ili knjiga napisano upravo o tom sustavu, kako su valorizirane određene epizode u hrvatskoj povijesti, do koje razine se o njima govori u javnom prostoru.
Nemojmo zaboraviti da je pitanje Blajburga prije deset godina bilo pitanje okupljanja neoustaša. Dakle, i tako je bilo predstavljeno.
Uopće se nije promatralo u svjetlu kulture sjećanja, prava na komemoriranje svih koji imaju tu potrebu, dakle svih onih koji unutar obitelji imaju žrtve.
Dakle, Blajburg je prikazivan apsolutno bagatelno.
Tek je promjena sustava od 2015. poboljšala, da tako kažemo, vidljivost i narativnost samome Blajburgu. Međutim, onda je on uslijed tih međunarodnih koncepata ponovno marginaliziran.
Tako je, mada i tu treba reći ono što možda velik dio javnosti nije svjestan. Dakle, nije istina da se sad u Austriji našlo nekoliko znanstvenika koji su odlučili zabraniti komemoriranje na Blajburgu, jer eto, smatraju to nekakvim okupljanjem neonacističkih formacija.
Nego su jednu od ključnih riječi u tome imali znanstvenici iz Hrvatske. Dakle, ljudi koji su završili fakultete u Hrvatskoj, koji se deklariraju kao Hrvati, i onda su otišli živjeti i raditi u Austriju.
Dakle, oni su bili pisci, odnosno autori ekspertiza i studija koji su doprinijeli tomu da imamo zastoj, odnosno onemogućavanje komemoracija žrtava na Blajburgu.
Nemec: Da, to me podsjeća na Krležu, on je to opisao dobro. Međutim, ne bi li sama logika… zašto takvi dvostruki standardi? Zar logika, zdrav razum ne govori da te strukture još postoje? Jesu li one i dalje tu?
Vlatka Vukelić: Pa, iz mog iskustva, ako ne biološki, a onda idejno zaista jesu.
Jer idejno — što bi zapravo značilo slobodno komemoriranje žrtava komunističkog represivnog sustava, slobodno istraživanje žrtava komunističkog sustava bez osude u javnom spektru — to bi zapravo značilo da Jugoslavija kao koncept nije bila uspješan koncept.
Dakle, da Jugoslavija nije našla pravi način, druga Jugoslavija, suočavanja s hrvatskim nacionalnim pitanjem.
Dakle, to bi onda postalo itekako bijelodano, a onda bi sve ostalo, kada bi se kroz taj element, vrlo jasno jer to proizlazi iz broja žrtava i razmjera represije, onda bi se zapravo postavilo pitanje — jesu li Hrvati u toj državi, oni koji nisu bili sudionici partijskog sustava, jesu li oni cijelo vrijeme bili građani drugog reda?
A onda to poteže i sve druge posljedice koje u svakom slučaju dovode u pitanje opstanak tih nekih, uvjetno rečeno, društvenih elita za koje znamo da funkcioniraju, da se podupiru.
Znate, vječno je to pitanje početnog kapitala.
Vi i ja nikad nećemo imati taj neki početni kapital. Ja ne znam kako se do toga dođe — običnim kreditom u banci se ne dođe — ali druge strukture imaju tu privilegiju., rekla je Vukelić u podcastu Hrvatska uživo
