Piše Marko Ljubić
SDP-ov zahtjev za zabranom okruglog stola o logoru Jasenovac, sasvim dijaloške tribine u organizaciji Radićeve stranke u Hrvatskom saboru, potpuno koalira sa sličnim istupima “Možemo” tijekom zadnjih nekoliko dana i čini konzistentan niz realnog društvenog nasilja, počevši od zamjene naziva ulica, do zaoštravanja retorike i prijetnji prema Thompsonu.
Ako postoji primjer otvorenog i kažnjivog javnog nasilja, to je. Licemjerno je i cinično kad država reagira na istup nekog posrnulog pojedinca na društvenim mreżama, pravdajući to reakcijom na govor mržnje, na zagovaranje nasilja ili nasrtajem na prava ljudi, a ovakvo eksplicitno organizirano nasilje s nesagledivim posljedicama se smatra politikom.
Jedan dio ljudi se i dalje nastavlja čuditi takvom ponašanju ljevice u Hrvatskoj i pada naivno na mamac razuvjeravanja, dokazivanja i pokušaja razgovora.
Pokušavati razuvjeriti ljevičare, a istovremeno svjedočiti njihovim zahtjevima i prijetnjama zabranama je gubitnički idiotizam, jer bi i zid trebalo osvijestiti i opametiti takva besramna kontradiktornost, koja odavno ima sve elemente sustavnog djelovanja a ne pojedinačnog incidenta.
Kad imaju moć, oni ne razgovaraju.
Zašto to rade?
Zato što mogu.
Kako se suprotstaviti tome?
Nikako uvjeravanjem i razgovorom.
Uvjeravanje i razgovor s takvima je, nakon višedesetljetnog iskustva, sve manje naivnost i glupost, jer je malo toliko glupih ljudi, to je čisto sudioništvo, svjesno ili nesvjesno.
Takvima se oduzima moć, kao ubojici oružje.
Upotrijebit će ga sigurno kad ga ima, zato ga ne smije imati.
Samo se oduzimanjem moći i svođenjem na karikaturalni folklor u strogo nadziranim okolnostima eventualno odgojne naravi, kako bi generacije pristojnih ljudi moglo vidjeti nemoćno personalizirano zlo i njegove simbole i prepoznavati ga u društvenim procesima, s takvima “razgovara”, pa im se s pozicija moći pokaže da se to što namjeravaju činiti ne isplati, a u nizu elemenata ne preostaje drugo do žestoko kažnjavati kad se radi o težim nasrtajima na društvenu narav hrvatskog naroda.
Tko?
Država.
Država jedina ima sistemsko pravo na takvu moć, u protivnom riskira kaotičan koncept urušavanja društva i politiku ulične pravice.
Gotovo je suludo potpuno isključivati mogućnost da umjesto u Arenu ili bilo gdje, zbog zabrane Thompsonova koncerta, dvadeset, trideset ili stotinu tisuća ljudi dođu na spontani i u tom slučaju divlji “koncert” pred gradsko poglavarstvo poučiti Tomaševića “ustavu”.
Jer, nikakve formalne nadleżnosti za očuvanje ustavnog poretka i njegovu interpretaciju nema Tomašević i gradska vlast, kao što to nema skupina BBB recimo, ili bilo koja druga ad hoc skupina u Zagrebu i Hrvatskoj, pa ako Tomašević na oči države to pravo pripisuje sebi, mogu i BBB ili desetine tisuća ljudi koji se nađu pogođeni neovlaštenom Tomaševićevom arbitražnom odlukom i njenom primjenom.
Što u tom slučaju?
Hoće li državne snage reda tada organizirati red i intervenirati, koga će štititi, ljude kojima država jamči pravo na slobodu misli, govora, pjesme, umjetničkog i zabavnog rada ili nasrtljivce na te vrijednosti institucionalizirane u gradsku vlast, koga će se okriviti za moguću eskalaciju, pogotovu sa stajališta potpuno legitimne i demokratske reakcije slobodnog naroda protiv neovlaštenog arbitriranja i nasilja koje provodi štetočinska struktura?
Koliko dugo provokatori, nasilnici i štetočine mogu računati na epsko strpljenje naroda, koliko dugo smije država računati na to, tko će snositi i kakvu odgovornost ukoliko umjesto države divlja skupina odluči preuzeti red u svoje ruke, pogotovo kad ima razloga biti uvjerena u svoje moralno pravo?
Upravo to se dogodi i pored najšire kontrole društva, uvijek kad se prijeđe granica i podcijeni ljude, a u Hrvatskoj se strpljenje ljudi bezobrazno ispituje godinama, pri čemu u nekim elementima to prelazi u poniženje.
Kad već, ili nema pameti skupina ljevičarskih provokatora, ili želi po nečijoj narudžbi isprovocirati nerede većih razmjera, onda bi bar Vlada i država morali preuzeti odgovornost i reći – sad je dosta.
Inače, ispadaju suglasni s provokatorima.
Jer država u kojoj je to što rade ljevičari, njihove prijetnje zabranom njima neprihvatljivog javnog djelovanja, a njihov mentalni javni teror sastavnica legalne javnosti i političkog djelovanja, nije država nego karikatura.
Utoliko je ovo što ljevica radi, htjeli ili ne, samo drugo lice navodne desnice ili centrista demokršćana na vlasti.
S druge strane, i ti lijevi provokatori i štetočine, te državna vlast, se gadno varaju ako otpor i kontrolu otpora vide u aktualnim tzv. desničarskim protagonistima, aktivistima, politici i medijima, i računaju na premreženost tih “suparnika” svojim tradicionalnim agentima, koji desetljećima fingiraju domoljublje i kršćanstvo deklarativno se boreći za “narod”, a u biti podmuklo potpomažu upravo tu ljevicu i poredak koji joj pogoduje manipulativnim usmjeravanjem gnjeva naroda u pogrešne mete i ispuhujući ga primitivnom galamom.
Da ti ljudi na desnici nešto vrijede i da im narod vjeruje, odavno na vlasti i u institucijama ne bi bilo lijevih štetočina, pa bi pametnim ljudima i to trebao biti znak upozorenja i signal njihove moći u zauzdavanju baŝ svakoga neraspoloženja. Kao i sve u životu, akumulira se i neraspoloženje, pa pametni ljudi na temelju tolikih iskustava znaju ili lako nauče da je ponekad sitnica potrebna za erupciju.
Pogotovo kad nije sitnica.
Upravo to je bila poruka s Hipodroma ljetos.
Sinišu Hajdaša Dončića i skupinu političkih propalica, koji polažu vijence u Jasenovcu i ističu komemorativni odnos prema žrtvama, nastojeći spriječiti utvrđivanje istine o žrtvama, pristojna država treba žestoko kazniti ponajprije zbog ruganja žrtvama, kao i Tomaševića i njegovu skupinu zbog otvorenog udara na temelje ustavnosti, s otegotnom okolnosti zbog pozivanja na “zaštitu ustavnih vrijednosti”.
To je posebna drskost.
Poštovanje prema žrtvi i laži ne idu zajedno.
Niti gradska vlast može arbitrirati o temeljnim vrijednostima ustavnog poretka.
Na to nije dovoljno odgovoriti kao Plenković, šef zakonodavne većine i predsjednik Vlade, izazivanjem štetočina u Zagrebu da pokažu da su face i nastave zabranjivati, jer njihovi postupci nisu dječija igra i zabava, niti su predmet nadmetanja, kao što državna vlast nije sudionik virtualnig igrokaza.
Sa zlom se ne igra, pogotovo kad je institucionalizirano.
To je otvoreni udar na temelje ustavnog poretka, pa se država, koja tolerira takvo ponašanje i smatra ga demokratskom kulturom, promeće u sudionika.
S političkim kriminalcima i s kriminalcima općenito, države ne razgovaraju, kažnjavaju ih i preventivno spriječavaju njihovo nastajanje i njihovo djelovanje.
Zato je krajnje vrijeme prestati se čuditi i zgražati, jer moralna ravan koju promiče i na kojoj djeluje ljevica kao na spomenutim primjerima, nema nikakve veze, ni dodira s moralnom normama civiliziranih naroda, pa je nemoguće bilo kakvim pokušajem javnog sramoćenja ili prokazivanja takve ljude i političke skupine upozoriti da to što rade ne valja.
Oni samo razumiju moć i silu.
S te pozicije je jedino moguće s njima “razgovarati”, pa njihovo ponašanje nije moguće otkloniti s njima i kod njih, nego u državnoj vlasti u kojoj se nalazi jedina dopuštena moć.
Adresa je Markov trg!
