Kako žive ljudi koji su drugačiji od većine – u ovom slučaju oni koji imaju prekomjernu tjelesnu težinu? Ekonomska stručnjakinja Vedrana Pribičević već godinama proživljava uvrede i napade zbog svoje pretilosti. Kaže da je anonimni ljudi maltretiraju, šalju vulgarne poruke, žele joj smrt i ismijavaju je – čak se znaju javljati i na njezino radno mjesto, samo zato što ima višak kilograma., piše HRT
Vedrana se s kilogramima bori cijeli život i svjesna je da su oni rizik za zdravlje.
„Kada imate više kilograma, ne možete to sakriti – osim ako se ne zatvorite u kuću i ne izlazite. Ako ljudi misle da im je u redu biti pretili, to je njihova stvar. Ne trebamo im nametati ono što mi mislimo da je ispravno, niti dobronamjerno govoriti ‘jesi li probala ovo ili ono’. Možda jesu, možda nisu. To je osnovna pristojnost“, kaže Vedrana.
Djetinjstvo obilježeno glađu i nerazumijevanjem
Njezina majka imala je sličan problem, a Vedrana dugo nije imala pravu dijagnozu. Još u djetinjstvu liječnici su joj „dijagnosticirali“ intoleranciju na glukozu, no to, kaže, nije bilo stvarno objašnjenje njezina stanja.
„Uvijek sam imala višak kilograma, nekad manje, nekad više. Baka me stalno hranila jer sam vrištala od gladi. Bila sam neprestano gladna, a naravno da će ti baka dati jesti. Prije više od trideset godina liječnici nisu znali puno o pretilosti. Jedan od tadašnjih načina liječenja bio je da dijete odvedete u bolnicu na mršavljenje. Roditelji bi vas ostavili tamo, zatvorili bi vas na odjel i davali vam 500 kalorija dnevno“, prisjeća se.
Tada je imala oko osam godina. Dok su druga djeca odlazila na more, ona je provodila četiri tjedna u bolnici, ne razumijevajući zašto je ondje i što joj se događa. „Bila bih gladna svakih dva sata, bez obzira na to što bih pojela.“
Operacija, komplikacije i svakodnevne poteškoće
Kasnije je imala ugrađenu trakicu u želucu i tada je uspjela smršavjeti – do oko 75 kilograma. No trakica je uzrokovala zdravstvene probleme jer je bila previše stegnuta: često je povraćala, a hrana joj se zadržavala u želucu. Na kraju je trakica morala biti uklonjena.
U svakodnevnom životu Vedrana se susreće s nizom poteškoća.
„Prva stvar je – ustajanje s poda. Ako padneš, teško se možeš dignuti. Imam sreću što imam više inzulina od drugih ljudi, pa imam i veću mišićnu masu, što mi omogućava da se lakše krećem nego drugima slične težine“, objašnjava.
„Drugi problem je pokretljivost – kako obući čarape, obaviti osobnu higijenu. To je jako teško ako imaš puno kilograma, pogotovo kod ljudi koji na kraju završe u krevetu i više se ne mogu podići“, dodaje.
„Treći problem je – što obući. Ljudi često pokušavaju tijelo sakriti dugačkom odjećom, ali to se ionako vidi. S druge strane, pokret body positivity poručuje da nije važno imaš li višak kilograma – možeš se odijevati kao i svi drugi, samo u većem broju.“
Govoreći o svakodnevnim situacijama, ističe i putovanja avionom: „Vjerojatno bih mogla stati u jedno sjedalo ako se malo stisnem, ali često kupujem dva mjesta kako ne bih smetala drugima. Ne želim da me gledaju kao čudakinju. Tako je lakše – i meni i njima.“
Suočavanje s internetskim napadima
Vedranu su godinama na internetu vrijeđali i prijetili joj. Iako zagovara slobodu govora, granica je, kaže, jasno prijeđena.
„Dolazili su na moju Facebook stranicu, pa čak i na stranicu institucije u kojoj radim, gdje objavljujem samo o ekonomiji. Smetalo me što su neki počeli slati poruke i na moj službeni e-mail. To je apsolutno neprihvatljivo. Ne znam što je tim ljudima, ali u službenoj komunikaciji takve stvari ne možeš slati. Tada sam rekla – dosta, više neću šutjeti.“
Među uvredama su bile poruke u kojima su joj željeli smrt, amputaciju nogu i razne druge strahote. Danas o tome govori javno i bez srama. Kaže da joj je to pomoglo da se oslobodi tereta i da druge potakne na suosjećanje. „Želim da ljudi nauče razumjeti tuđu patnju – da znaju kroz što drugi prolaze.“
„Bilo je dana kad se nisam htjela probuditi“
Vedrana je dugo mislila da ju uvrede ne pogađaju, no s vremenom se, kaže, nakupljala tjeskoba i bol.
„Objasnila sam psihijatrima da je to osjećaj kao kad prekineš s nekim – s tim sam se budila svako jutro. Bilo je grozno.“
Tada su počeli ozbiljniji mentalni problemi. No sve se promijenilo kada je počela svako jutro odlaziti na plivanje.
„Na bazenu sam susretala ljude koji su bili drugačiji – triatlonce, sportaše, zgodne tipove s nevjerojatnim tijelima. Govorili bi mi: ‘Svaka čast, samo tako nastavi, vidi se da se trudiš.’ Pomagali su mi, ispravljali tehniku, bodrili me. Ti ljudi su me vidjeli, stvarno su me vidjeli. I tih nekoliko lijepih riječi promijenilo mi je perspektivu. Pomislila sam – ipak se želim probuditi ujutro, želim ići na bazen i plivati. Ti su mi ljudi postali inspiracija“, zaključuje Vedrana.
