Piše: Marko Ljubić
Iako razumijem reakcije dijela javnosti, pri čemu poruku istinskog moralnog uzora kardinala Vinka Puljića zbog upozorenja na značaj trajnih simbola hrvatskog naroda i na odnos prema njima, izdvajam iz te kakofonije, te političara Tomislava Jonjića, koji je to pitanje detektirao kao problem nacionalne politike, ne mogu si ne postaviti pitanje kako je moguće da se praktično glasa iz istih krugova nije čulo kad je netko nekada, očito “naš” odlučio imenom nadbiskupa Ivana Evađelista Šarića nazvati nekakav polušumski, poljski prolaz na periferiji Zagreba, te na isti način afirmirati Filipa Lukasa i uspomenu na njega?
Čovjek se mora pitati suočen sa saznanjem o toj i takvim uličicama, je li već tada trasiran put za ovu perverziju u režiji Tomaševića i njegove gradske vlasti, jer je imenovanje uličaka po imenima hrvatskih velikana, bilo samo po sebi prilično ponižavajuće i izraz jeftine banalizacije autentičnih vrijednosti svoje povijesti?
Od Tomaševića se nije moglo, nije ni smjelo ništa drugo očekivati, od “naših” koji su donosili nekada ranije odluku o nazivima posve perifernih ulica i uličaka po velikanima Evenađelistu Šariću i Filipu Lukasu je bio minimum očekivati da imaju bar približno potrebnu svijest o simbolima povijesti hrvatskog naroda i afirmaciji nacionalnog identiteta u identitetskom označavanju Glavnog grada.
Ne skriva se zlato u podrumu, uvijek ga se izlaže gostima i članovima obitelji.
Grad Zagreb ima svoju identitetsku i prezentacijsku vertikalu, pri čemu ta vertikala danas, kao ni jučer, kao što neće nikada ovisiti o specifičnom značaju ljudi koji žive na određenoj adresi, isključivo ovisi o urbanističkoj hijerarhiji koja se uvijek proteže od centra ka periferiji. Centar je uvijek prozor i izlog, periferija nije, a od kad je Boga i svijeta ljudi su najbolje što su imali pokazivali u izlogu, ostavljajući ono manje vrijedno u šupama.
Zato je ovo što je uradila Tomaševićeva gradska vlast prije svega povod za ozbiljno razmišljanje o “našima” i “nama”, jer i onako ne vrijedi gubiti vrijeme na pokušaje uvjeravanja “njihovih”. Umjesto uvjeravanja, davno je trebalo spriječavati u nastanku ovo što se dogodilo, a očekivati od Tomaševića da ne radi ono za što je smišljen, politički odgajan i napravljen, mogu samo ljudi i strukture koji ni sami nisu znali nimalo cijeniti svoje vrijednosti, pa sad traže priliku da svoju bezvrijednost javno operu Tomaševićem. Ne ide to tako, to je put na kome rastu Tomaševići, a ne Hrvatska.
