Piše: Snježana Nemec
Baština nosi u sebi cijeli niz vrijednosti koje oblikuju i pojedinca i zajednicu, a te vrijednosti mogu se prepoznati i opisati kroz nekoliko osnovnih dimenzija: duhovnu, emocionalnu, estetsku, društvenu i simboličku. Ova podjela vezana je uz interdisciplinarna istraživanja različitih autora poput Laurejane Smith, Michaela Herzfelda i Davida Lowenthala, ali i uz dokumente UNESCO-a. Na tom tragu tu su i neki naši autori, poput Miroslava Egera i Jadranke Čunčić, čiji radovi zasigurno predstavljaju korisnu podlogu za promišljanje ovih dimenzija i njihova značenja u kontekstu hrvatske baštine.
Duhovna vrijednost baštine ne mora biti povezana isključivo s religijom jer, čak i onda kada se čovjek odriče religije i vjere, on i dalje vjeruje da je duh najvažniji dio njegove ličnosti. Posve je svejedno kako čovjek zamišlja duh – smatra li ga Bogom ili svojom vlastitom suštinom – odricanje od sebe u korist duha osnova je mišljenja novog vremena.
Duhovna vrijednost uključuje i emocionalnu povezanost s prostorima, ritualima i običajima koji nas ispunjavaju smislom. Primjerice, godišnje procesije na otoku Hvaru, poput „Za Križen“, duboko su ukorijenjene u lokalni identitet i predstavljaju spoj vjere, predanosti i zajedništva. Kamenita vrata u Zagrebu nisu samo povijesna lokacija, već i prostor duboke osobne i kolektivne duhovnosti, koji pokazuje koliko je vjera još uvijek ukorijenjena u narodu. Svjedočanstva ispunjenih molitvi ovjekovječena su stotinama metalnih pločica s ugraviranim zahvalama i svjedočanstvima vjere. Mnogi Zagrepčani ondje dolaze u trenucima životnih izazova ili zahvalnosti, što pokazuje koliko je taj prostor važan u svakodnevnoj emocionalnoj i duhovnoj stvarnosti grada.
Estetska vrijednost baštine često se ogleda u umjetničkom izrazu – arhitekturi, glazbi, narodnoj nošnji ili čak u jednostavnim predmetima svakodnevice. Primjer za to su licitarska srca, koja su postala ne samo suvenir nego i vizualni simbol ljubavi i radosti u hrvatskoj kulturi. Njihova boja, oblik i detalji govore o ukusima i vrijednostima prošlih vremena. Tu su i šestinski kišobrani, drvene igračke iz Hrvatskog zagorja, oslikane pisanice, keramika i lončarija – sve ono što nosi trag tradicije, umijeća i ljepote utkane u svakodnevni život.
Društvena vrijednost kulturne baštine jača osjećaj pripadnosti i identiteta u zajednici. Stara seoska okupljanja nekada su služila kao mjesta susreta, dogovora i solidarnosti. Danas manifestacije poput Đakovačkih vezova oživljavaju te tradicije i postaju mjesta gdje se prošlost povezuje sa sadašnjošću kroz ples, pjesmu i narodne običaje.
Simbolička vrijednost baštine očituje se u mjestima ili predmetima koji imaju posebno značenje za određenu zajednicu. Na primjer, Vukovarski vodotoranj nije samo građevina – on je simbol otpora, hrabrosti i snage jednog naroda. Njegova oštećenja iz Domovinskog rata podsjećaju na žrtvu, ali i na otpornost i ponos.
U kontekstu društvene i simboličke vrijednosti baštine, koncert Marka Perkovića Thompsona na Hipodromu u Zagrebu, koji je okupio 500 tisuća ljudi iz Hrvatske i svijeta, zasigurno je fenomen kojim bi se trebali pozabaviti i analizirati ozbiljni povjesničari i sociolozi. Kad se kaže „ozbiljni“, podrazumijeva se da se isti vode činjenicama i tumačenjima koja su objektivna i ne trpe subjektivnost zasnovanu na političkim ideologijama.
Važno pitanje koje se nameće jest – postaje li fenomen Thompsona integralni dio kulturne baštine određenog dijela društva koji kroz nju izražava svoj identitet i kolektivno sjećanje? U kontekstu dinamičnog oblikovanja identiteta, koji je duboko ukorijenjen u prošlosti i društvenim kontekstima koji nas okružuju – a u slučaju Thompsona i u budućnosti – treba se zapitati radi li se o redefiniranju kulturnog i nacionalnog identiteta, odnosno o njegovoj ponovnoj afirmaciji, imajući u vidu da su ti identiteti ozbiljno načeti zbog utjecaja globalnih i unutarnjih procesa.
Tradicionalne vrijednosti – obitelj, vjera i domoljublje – koje leže u Thompsonovim pjesmama, jedan su od ključnih razloga zašto toliko mladih posjećuje njegove koncerte. Te su vrijednosti duboko ukorijenjene u hrvatskoj kulturnoj tradiciji, ali su često zanemarene ili potisnute pod utjecajem globalizacije, odnosno lijeve političke opcije koja teži sekularnim, globalnim i progresivnim vrijednostima, bez pitanja kuda one vode. U vremenu kada materijalizam, sekularizam i individualizam često zauzimaju dominantne pozicije u društvu, obitelj, vjera i domoljublje postaju neprocjenjivi kompasi za mlade ljude koji traže smisao, povezanost i sigurnost.
Obitelj u Thompsonovim pjesmama često postaje simbol stabilnosti i kontinuiteta, što odudara od današnje obitelji koja je ozbiljno transformirana. Obitelj je temeljna jedinica kroz koju se prenose kulturne vrijednosti, običaji i tradicije. U hrvatskoj kulturi obitelj igra ključnu ulogu u oblikovanju individualnih i kolektivnih identiteta. Obiteljske tradicije, bilo da se radi o proslavama, običajima ili povijesnim pričama, često oblikuju prvi kontakt s kulturnom baštinom.
Jedan od najzanimljivijih aspekata fenomena Thompsonovih koncerata jest otpor koji oni izražavaju prema dominantnim unutarnjim i globalnim tokovima. Fenomen Thompsonovih koncerata ne odnosi se samo na glazbu, već i na otpor prema onima u Hrvatskoj koji nastoje umanjiti ili marginalizirati te vrijednosti, a posebno vrijednosti Domovinskog rata. U Hrvatskoj, gdje i danas postoje razlike u tumačenju prošlosti, a povijesni narativi o Domovinskom ratu nisu uvijek ujedinjeni, Thompsonovi koncerti postaju prostor za afirmaciju tih vrijednosti. Kritičari, koji često vide Domovinski rat kao kontroverznu ili osjetljivu temu, pokušavaju minimizirati njegov značaj, izjednačujući ga s političkim podjelama i sukobima. Thompson, međutim, svojim koncertima osnažuje kolektivno pamćenje o Domovinskom ratu i ljudskim žrtvama koje su bile nužne za postizanje slobode, unatoč tomu što politički diskurs često nastoji pomaknuti fokus s tih važnih pitanja.
U tom kontekstu Thompsonov koncert postaje simbolički čin otpora protiv političkih pokušaja da se umanje ili zanemare vrijednosti koje su oblikovale modernu Hrvatsku. Mladi ljudi koji dolaze na njegove koncerte često to čine ne samo iz ljubavi prema glazbi, već i zbog dubokog osjećaja poštovanja prema žrtvama Domovinskog rata i identitetu koji iz tih borbi proizlazi. Taj otpor prema kritičarima nije samo politička pozicija, već i čin očuvanja kulturne baštine, koja je nezaobilazna u razumijevanju Hrvatske kao naroda.
S druge strane, ovdje se otvara i pitanje baštine i tradicije koje jesu temelj našeg identiteta, ali nisu statični pojmovi jer žive kroz nas i kroz naše odnose sa svijetom. U tom kontekstu tradicija može postati teret ako se slijepo slijedi.
Tako su tradicija i društvene norme duboko povezani pojmovi koji zajedno oblikuju identitet pojedinca i zajednice. Zato je nužno da tradicija bude otvorena za dijalog i preispitivanje, kako bi se oslobodila od zastarjelih ograničenja i mogla živjeti u skladu s duhom vremena i potrebama pojedinca.
Tu misao lijepo sažima biskup i prosvjetitelj Juraj Dobrila kada kaže: „Kušajte sve, a držite se onoga što je dobro.“ Taj poziv na razborito razlučivanje između vrijednoga i zastarjelog vrijedi i danas, osobito kada govorimo o ulozi žene u društvu, koja je stoljećima bila određivana kroz stroge okvire tradicije i društvenih očekivanja.
Tako u sjeni velikih narativa baštinu oblikuju i priče poput one o Karmen – istinitoj priči o ženi koja je, pod ruku s Tinom Ujevićem i ostalim boemima, živjela vlastiti put. Savršeno pokazuje kako se osobna sloboda često sukobi s tradicionalnim normama.
A priča ide ovako:
Pod ruku s Tinom Ujevićem i ostalim tada boemima živjela je svoj život. Okupljali su se po zadimljenim kavanama i gostionicama kao idealnim mjestima za boeme. Razmjenjivali su ideje. Postojali su kao alternativa tadašnjem sustavu vrijednosti. Doživljavali su te vrijednosti kao relativne, a ne propisane i dane. Opirali su se dosadnom danas i sigurnom sutra. Umjetnost je bila njihov rad – posao od kojeg jedino nisu bježali – no za druge je taj rad bio beskoristan. Težnja za slobodom vukla je za sobom i snove o političkim slobodama.
I nije žalila. Niti jednog trenutka. Ni kad su je odbacivali, ničim izazvani osim društvenim konvencijama. Ni kad im je smetala i ta njezina nekoliko milimetara kraća noga i način na koji je govorila otpuhujući dim cigarete. Ni kad je hvatala optužujuće poglede i slušala pogrdne riječi. Ni kad je sjela za svoj pisaći stol pokušavajući svu tu tugu preliti na papir. Demonizirana žena koja ne zaslužuje sreću jer odstupa od tradicije. Žena koja je odudarala od Šenoine Dore Krupićeve i Danteove Beatrice – od savršenog primjera anđela koji će jednog dana postati poslušna žena i majka.
A bila je anđeo. Oprostila je svima.
Jer Karmen je, u svojoj biti, isto ono što je i Thompsonova glazba – izazov normama, poziv na buđenje, neutaživa potreba za sobom. I upravo zato njih dvoje, iako na različite načine, pripadaju istoj borbi: borbi protiv ušutkivanja, protiv lažne pristojnosti, protiv ispeglanih slika koje služe samo tome da bi prikrile stvarnost.
Jedan kroz glazbu koja diže narod na noge, druga kroz tišinu papira na kojem ostaju suze, ljutnja i oprost.
Ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma Agencije za el medije
