Piše: Marko Ljubić
Ponajveća podvala narodima Europe pod krinkom ljudskih prava i lažne demokracije je tzv. “civilno služenje vojnog roka”, pri čemu je bitno naglasiti da je također sintagma “vojni rok” pogrešan i manipulativan naziv za vojnu obvezu, kojim se stvorio terminološki preduvjet za prevaru s “civilnim služenjem vojnog roka”.
Vojna obveza je trajna kategorija i neizostavna sastavnica ljudske obveze kroz povijest, vojni rok je promjenjiva i nestalna kategorija.
Realna kategorija “priziva savjesti” je manipulativno povezana s tim, a globalističke anacionalne agende su ju pretvorile u sinonim i istovremeno u formalni temelj “civilnom služenju vojnog roka”.
Nema civilnog u vojnom, to se čak i na temeljnoj terminološkoj i značenjskoj ravni isključuje, kao vatra i voda primjerice.
Nema vatro-vode, izuzev u westernima i karikaturalnoj “vatrenoj vodi”.
Priziv savjesti se može isključivo uvažavati kao psihološko vrijednosni i moralni odnos prema oružju kao instrumentu ubijanja ljudi.
No, priziva savjesti ne može biti prema obvezi osposobljavanja za obranu od agresije, napada na svoj narod i sebe samoga, na solidarnost s generacijom i ljudima koji oružjem brane i onoga tko ima priziv savjesti, ostalim pripadnicima zajednice i preuzimanja odgovornosti za sudjelovanje u tolikim mogućnostima obrane.
Ne može priziv savjesti biti alibi neodgovornim pojedincima da s generacijom ne borave pod istim uvjetima u specifičnom edukativnom vojnom prostoru, da ne nose vojne odore, ne ustaju u pet sati svako jutro, ne idu na tjelovježbu u zimskim uvjetima goli do pojasa, da ne poštuju vojnu disciplinu, ne uče se izvršavati zapovijedi i poštovati hijerarhiju bez izuzetka te niza specifičnih vještina bez kojih nije moguća dobra i efikasna organizacija društva i naroda za obranu.
Drugim riječima, teška je prevara specijalna zakonska regulativa “civilnog služenja vojnog rok” i agresivni zahtjevi koji polaze s tako ostvarenog polaziŝta, kao i pozivanje na ustavno jamstvo na priziv savjesti, a istovremeno je to pokazatelj koliko daleko su tzv. demokratska društva i nacije dopustili progresiju destrukcije iza koje se u biti prikriva legalizacija neravnopravnosti ljudi.
Cinizam je baš u tome da to militantno zagovaraju najglasniji zagovornici ravnopravnosti.
Stvari su jednostavne.
Imaš savjesnu odbojnost prema oružuju?
Dobro.
Onda ćeš u vojarni biti oslobođen obuke s oružjem, ali ćeš čistiti wc, vojarnu, pomagati u kuhinji, voziti kamion, držati urednom tehniku, pohađati specijalne obuke, od sanitetske do niza drugih bez kojih tvoje kolege u ratu ne mogi biti efikasni, pa ćeš i ti i tvoje kolege imati moralnu satisfakciju. Naučit ćeš se na zdrav tjelesni napor, na zaštitu od neprijateljskih aktivnosti, naučit ćeš pomagati drugim u takvim situacijama.
Jedino se po oružju možete razlikovati.
I stvar rješena.
Ovako, uvažavajući izmišljotine i pristajući na ozakonjivanje svakog zahtjeva, postiže se samo kaos i nered u svim sferama društva, što je sinonim za – potpunu deregulaciju i poticanje mentaliteta prava na poseban status.
To je izravni udar u temelje obrambenih i sigurnosnih sposobnosti nacije, društva i države, s razornim posljedicama.
