Piše: M.Strinavić
Stranka Možemo! već godinama gradi svoj politički identitet na kritici HDZ-a, klijentelizma i korupcije u javnom sektoru. Njihovi istupi često su oštri, medijski upečatljivi i jasno usmjereni na razotkrivanje navodne političke i moralne neodgovornosti vladajućih. No, nedavni događaji pokazuju kako ta ista politička snaga, kad situacija nije politički „povoljna“po njih, zna šutjeti jednako glasno kao što zna govoriti.
Povod za novu rundu političkih rasprava bio je povratak bivšeg ministra zdravstva Vilija Beroša na svoje staro radno mjesto neurokirurga u KBC Sestre milosrdnice. Podsjetimo, Beroš je pod istragom zbog afere s nabavom medicinske opreme, no slučaj još uvijek nije dobio sudski epilog. Ipak, reakcije Možemo! bile su brze i žestoke. Ivana Kekin, saborska zastupnica i liječnica, javno je izjavila:
„Dno je stalno dublje i dublje… Ako građani osjećaju mučninu, to je potpuno prirodno.“
Dodala je kako u natječaju jasno stoji da kandidat mora priložiti potvrdu da se protiv njega ne vodi kazneni postupak, upitavši: „Je li bivši ministar zadovoljio taj uvjet?“ Ovakav oštar i moralno obojen ton prema Berošu i HDZ-u dobro je poznat. Stranka Možemo! upravo na ovakvim temama jača svoju političku prepoznatljivost.
Samo nekoliko dana kasnije, dogodilo se nešto što ozbiljno dovodi u pitanje vjerodostojnost te iste političke snage. Uhićena je ravnateljica Doma zdravlja Zagreb–Zapad Jelena Rakić Matić, zbog sumnje da je sudjelovala u manipulacijama pri dodjeli javnih nabava vrijednih više od 600 tisuća eura, od čega je 345 tisuća bilo iz EU fondova.
No to nije njezin prvi susret s pravosuđem. Rakić Matić je još ranije bila pravomoćno osuđena za primanje mita u aferi Farmal, u kojoj je osuđeno više liječnika. Dobila je uvjetnu kaznu zatvora od šest mjeseci s rokom kušnje od godinu dana, a zakonska rehabilitacija nastupila je 2019. godine. Unatoč toj prošlosti, 2022. godine imenovana je na čelno mjesto Doma zdravlja Zagreb–Zapad, ustanove pod ingerencijom Grada Zagreba, gdje upravo Možemo! ima ključnu političku moć.
I što se dogodilo kada je afera izbila? Gotovo ništa. Nije bilo oštrih izjava Ivane Kekin, nije bilo Sandre Benčić na press konferenciji, nije bilo dramatičnih osuda i moralnih poruka. Umjesto toga — tišina. Ili tek suhoparno, piarovsko priopćenje bez ikakve političke težine.
Ova razlika u pristupu nije slučajna. Kada je riječ o HDZ-u i njihovim kadrovima, Možemo! koristi svaku priliku da pokaže moralnu superiornost i političku odlučnost. Kada je riječ o osobama koje su imenovane ili povezane s okvirom njihove vlastite vlasti — tada dolazi do tišine, relativiziranja ili prebacivanja odgovornosti na „institucije“. Takav pristup je, jednostavno rečeno, licemjeran.
Nitko razuman ne tvrdi da rehabilitirana osoba nema pravo na rad ili da se Beroš ne treba suočiti s istragom. No, ako se gradi politička platforma na ideji „jednakih pravila za sve“ i „odgovornosti u javnom sektoru“, onda ta pravila moraju vrijediti za sve, bez obzira je li riječ o HDZ-ovcu ili kadru Možemo!. U protivnom, cijela moralna vertikala na kojoj stranka počiva postaje isprazna fraza.
U političkom životu, možda najgore što stranku može pogoditi nije ni sama afera — nego percepcija da koristi dvostruke kriterije. Jer dvostruki standardi ne samo da poništavaju vjerodostojnost, nego razaraju ono na čemu se Možemo! najviše voli pozivati: moralni kapital.
Ako Možemo! želi ostati relevantna politička snaga koja se razlikuje od drugih, mora pokazati dosljednost. A dosljednost se ne dokazuje na tuđim aferama — nego na vlastitima.
I nije ovo prvi put da Možemo! bira kad će biti moralni arbitar. Podsjetimo i na slučaj Koste Kostanjevića , također povezan s aferama u gradskim strukturama, gdje je reakcija bila gotovo nepostojeća. Kada afera izbije pod njihovim krovom, komunikacijska strategija postaje – tišina.
Ako Možemo! doista tvrdi da je poštena alternativa HDZ-u, onda mora odgovoriti na jednostavno pitanje: po čemu se razlikuje od HDZ-a osim što dolazi s lijevog političkog spektra?
