Zbog stalnog rasta potrošnje električne energije i potrebe za postizanjem energetske sigurnosti i samodostatnosti ponovno je aktualizirana priča o gradnji nuklearne elektrane u Hrvatskoj. Potvrda dolazi i iz Vlade Republike Hrvatske. Ministar gospodarstva Ante Šušnjar potvrdio je krajem rujna da se izrađuje zakonodavni okvir za osnivanje Agencije za nuklearnu energiju, koja bi preuzela pitanja lokacije i tehnologije.
U javnosti se spominju dvije moguće lokacije: Prevlaka na Savi kod Ivanić-Grada te termoelektrana Plomin u Istri, predviđena za zatvaranje do 2033. godine.
Stručni sugovornik za temu je dr.sc. Duško Čorak, znanstvenik i poduzetnik, jedan od vodećih domaćih stručnjaka za nuklearnu energiju. Od 1970-ih sudjeluje u izradama studija za nuklearne elektrane u Hrvatskoj i radu Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Početkom 1990-ih osnovao je Institut za nuklearnu energiju (INETEC), tvrtku koja se bavi sigurnošću nuklearnih elektrana i jedna je od vodećih u svijetu.
Zašto je Hrvatskoj potrebna nuklearna elektrana
Prema dr.sc. Čorku, Hrvatska će u idućih 20 do 25 godina udvostručiti potrošnju električne energije s 20 TWh na 45–50 TWh do 2050. godine, uz prosječnu godišnju stopu rasta od tri posto. Zbog dekarbonizacije i sigurnosti opskrbe potreban je novi veliki, niskougljični izvor „bazne“ energije. Veliki hidroenergetski potencijali su iscrpljeni, a uvoz električne energije doseže i do 50 posto. Solar i vjetar, uz postojeće hidroelektrane, nisu dovoljni za stabilnost sustava 24 sata dnevno. Nuklearna energija omogućuje da obnovljivi izvori funkcioniraju bez prekida, potiče domaću industriju, znanost i visokotehnološka radna mjesta te čuva nacionalnu suverenost.
Povijest i studije iz 1980-ih
Hrvatska je sa Slovenijom suvlasnica NE Krško, a planovi za domaću nuklearnu elektranu postoje od 1980-ih. U uži izbor ušle su tri lokacije: Dalj (Tanja) na Dunavu, Prevlaka kod Ivanić-Grada i otok Vir. Vir je isključen zbog protivljenja lokalne zajednice i turističkih interesa. Lokacija Tanja kod Erduta ostaje najperspektivnija. Studije za Tanju dovršene su 1990., a za Prevlaku 1986. godine.
Godine 1987. raspisan je međunarodni natječaj za dobavljača tehnologije, no Černobil 1986. i nestabilna politička situacija u bivšoj Jugoslaviji zaustavili su projekt. Studije su verificirane od IAEA, ali ih je danas potrebno ažurirati prema novim sigurnosnim, okolišnim i regulatornim zahtjevima.
Sigurnost nuklearne energije
Današnje nuklearne elektrane imaju više razina zaštite i sigurnosne sustave koji onemogućuju ozbiljne incidente. Tijekom više od 60 godina korištenja nuklearne energije, broj ljudskih žrtava zanemariv je u usporedbi s drugim energetskim granama. Nuklearna energija jamči energetsku sigurnost i dekarbonizaciju.
Troškovi i tehnologija
Za Hrvatsku bi najracionalniji izbor bio veliki blok generacije III+ snage oko 1.100 MW, s dizajnom poput Westinghouse AP1000 ili kineskog Hualong One (HPR1000). Procijenjeni trošak projekta: 5–15 milijardi eura. Za usporedbu, NE Barakah (UAE) s četiri bloka od 5.600 MW izgrađena je za 25 milijardi dolara, NE Vogtle u SAD-u (2×AP1000) koštala je oko 35 milijardi dolara. Postoje i projekti malih modularnih reaktora (SMR) snage 300–470 MW, ali za prvi hrvatski projekt do 2035. prioritet bi trebala imati dokazana tehnologija velikog bloka.
Domaći stručni kadar i lokacije
Hrvatska ima dobru znanstvenu i inženjersku bazu – institute, fakultete i visokotehnološke tvrtke. Građevinski i montažni radovi izvodili bi se u međunarodnom konzorciju uz sudjelovanje domaćih organizacija. Lokacije već su istražene: Tanja kod Erduta, Prevlaka kod Ivanić-Grada i Vir. Svaka nova lokacija zahtijeva detaljna istraživanja sigurnosti, okoliša i tehničkih uvjeta.
Realni rokovi i perspektiva
Ako Vlada odluči o gradnji, prvo slijedi ažuriranje studija (12–18 mjeseci), odabir dobavljača tehnologije i definiranje financiranja. Izgradnja klasičnog velikog bloka generacije III+ traje 5–10 godina, uz paralelni razvoj kadra i regulatorne infrastrukture. Hrvatska bi svoju prvu nuklearnu elektranu mogla imati do sredine 2030-ih, osiguravajući dugoročnu energetsku neovisnost i stabilnost niskougljične proizvodnje., prenosi N1
