Novinar i publicist Tihomir Dujmović javno se oglasio putem Facebooka, reagirajući na tekst objavljen u subotnjem izdanju Večernjeg lista. U spomenutom članku čelnik Hrvatskog novinarskog društva (HND) Hrvoje Zovko svrstao ga je među nekadašnje članove Saveza komunista koji su, kako navodi, kasnije postali glasni kritičari Jugoslavije i jugoslavenstva.
Dujmović je u svojoj objavi detaljno objasnio okolnosti zbog kojih je, kako kaže, 1981. godine u vojsci privremeno pristupio Partiji — tvrdeći da je to učinio isključivo iz straha za vlastiti život, a ne iz političkog uvjerenja.
Bjavu prenosimo u cijelosti:
“Prije par godina u medijima se pojavila informacija o mom partijskom putu — temu je otvorio tko drugi nego srpske Novosti. Nisam reagirao, a sada priznajem da sam pogriješio, jer mi se činilo nepotrebnim, nakon svega što sam kao novinar napisao i na televiziji izgovorio, objašnjavati što se dogodilo davne 1982. godine.
Naime, ništa od pompoznosti kojom je ta informacija objavljena nije stajalo, a najvećem dijelu svojih prijatelja i poznanika ispričao sam tu bizarnu priču još odavno i odmahnuo rukom na ta prozivanja. No, sada kad sam vidio da je čelnik HND-a u Večernjem listu, u najtiražnijem subotnjem broju, raspalio tekst o meni, Marijačiću, Joviću i Pavkoviću — kao da piše o Kardelju, Titu, Bakariću i Rankoviću — zaključio sam da je vrijeme da ispričam i tu priču.
Naime, Hrvoje Zovko, čelnik HND-a, nas predstavlja kao četiri bivša politička Jugoslavena koji su okrenuli kaput i sada najglasnije napadaju Jugoslaviju i jugoslavenstvo, iako smo tobože odavno zaraženi tim virusom! To piše čovjek koji, kao zmija noge, krije od svog članstva moju knjigu Hrvatske novinarske tragedije 1945.–1995., koja detaljno objašnjava da su iste te jugoslavenske vlasti ubile, protjerale ili zabranile daljnji rad za 95 posto tadašnje hrvatske novinarske scene.
Pogledajte i ovo:
Njegov je ured poprskan krvlju nevinih hrvatskih novinara i on je dužan svom članstvu reći istinu o ne tako davnoj povijesti hrvatskog novinarstva! Od 352 novinara iz 1939. godine, samo je njih 25 dobilo pravo pisanja 1945. godine. Svi ostali su ubijeni, protjerani, poslani na teške robije ili smrtnim strahom otjerani iz profesije.
Ali Hrvoje Zovko ne želi svom članstvu HND-a reći ovu istinu. Smeta ga što na promocijama ističem njegovu sramotnu šutnju i zato me sada napada. Dakle, tko je onda tu Jugoslaven?
Ali vratimo se mom partijskom stažu.
Godine 1981. imao sam 18 godina i došao sam u Maribor na odsluženje JNA. Iz nekog razloga zamjerio sam se jednom oficiru na samom početku, i čovjek se iživljavao na meni do te razine da sam imao dojam kako mi je život ugrožen. Od ljudi s kojima sam se tamo družio, dvojica su bila u Partiji i rekli su mi jednog dana da je jedan od načina da me čovjek ostavi na miru — da uđem u Partiju. Rekli su da će on to respektirati, da će oni to ‘pogurati’ i da će teror prestati.
Doslovno je tako i bilo. Od kad su me primili u Partiju, čovjek se od mene maknuo i živ i zdrav sam dočekao kraj vojnog roka. Zovko detaljno piše tko me primio u Partiju i kamo sam se trebao prijaviti nakon vojske, ali daljnjih informacija nema — kao što ih nisu imale ni srpske Novosti.
Zašto? Zato jer, kad sam izašao iz vojske, ja nikada nigdje nisam nastavio svoj partijski put. Nisam bio član nijedne partijske organizacije, nisam bio ni na jednom partijskom sastanku nakon vojske. Jednostavno, ne postoji moj kasniji partijski put.
U jednoj nemogućoj situaciji, i to kao devetnaestogodišnjak, ušao sam u Partiju da si spasim glavu — i tih nekoliko mjeseci ostalo je sav moj partijski staž! Budući da se radilo o doista bizarnoj situaciji, kad su Novosti to objavile, nisam htio reagirati.
Ali sada, kad vidim da se ta epizoda uzima kao da mi je drugo ime Vladimir Bakarić, kad se od svih medijskih vedeta koje su desetljećima isključivo na partijskom stažu gradile svoje karijere, mene — pazite tog sarkazma — mene uzima kao mjeru partijskog članstva, odlučio sam ovu sentencu ispričati ovdje, na Facebooku. Jer bi Večernji list moju eventualnu reakciju objavio najsitnijim slovima pri dnu predzadnje stranice.”
Pogledajte i ovo:
