Piše Marko Ljubić na FB
“Plenković se u uvodu sjednice Vlade osvrnuo na događaje u Benkovcu.
To je odgovoran čin vodećeg političara u državnoj vlasti.
Bitno je da je i onima, koji su nagađali o pravoj prirodi današnje državne vlasti u kontekstu mnogih događaja, a trenutno ovih u Benkovcu, iz Plenkovićevog službenog osvrta, jasno – tko stoji iza frljićizacije i dežulovićizacije Hrvatske.
Što je to tako važno Plenković izgovorio?
Stvarno ne znam sluša li on ikad sam sebe i analizira li što je točno rekao, kakvu je političku poruku poslao, volja ga građanima, što on politički i paradigmatski preferira, ili narodu, i što ga sili da ni u prilično turbulentnim previranjima ne promisli ozbiljno o politikama koje zagovara i provodi?
Ili da bar suzbije teško prikrivenu netrepeljivost prema samome pojmu, da ne kažemo sadržaju, nacionalnih vrijednosti.
Iako Plenković definitivno ni blizu nije politički ubermensch kakvim ga s jedne strane čini najuže okruženje u stranci, ne formalno, nego ono koje je on uspostavio na svoju sliku i priliku dajući mu i veći udio u formalnom predstavljanju stranke; s druge strane kakvim ga čine predstavnici i lijeve i desne opozicije selektirani i oktroirani da ne bi bili konkurencija glavnom proizvodu, njemu; i konačno, kakvim ga čine armije nesposobnih mediokriteta čiji društveni i egzistencijalni status ovisi o održivoj vlasti i bespogovornoj poslušnosti, dakle, iako je on daleko od takve usporedive sposobnosti, gotovo je neshvatljivo da mu se u svijest ne reflektiraju bar u nekim trenucima odjeci poruka koje najslužbenije izgovara.
Osvrćući se na događaje u i oko Benkovca, on nastavlja provoditi politiku “inkluzivnosti” i javno zadovoljavati posve suprotstavljene paradigme, onu antihrvatsku i onu hrvatsku.
Govorim o nacionalno državnoj paradigmi.
Kaže Plenković da razumije uznemirenost branitelja, koji u djelovanju te festivalske skupine vide osporavanje njihovih stečevina i vrijednosti, pa ističe da je za Vladu neupitno da današnja država počiva na Domovinskom ratu i da je to vrijednost, koje se Vlada nikada neće odreći. Zatim objašnjava da su ti branitelji u Domovinskom ratu izborili demokraciju i slobodu, da su sloboda javnog djelovanja, sloboda riječi i misli, s tim i sloboda umjetničkog izražavanja u temeljima države i da će to država i njegova Vlada uvijek bezuvjetno štititi.
I zaključuje, obraćajući se onoj drugoj, festivalskoj strani, apelom da vode računa o braniteljskim osjećajima i senzibilitetu.
Primjećujete li kontroverznost i suprotnosti između izgovorenoga u samo nekoliko rečenica?
Pa da malo pomognemo usmjeravajući fokus na bitno s razlučivanjem od nebitnog.
Prvo, obrana od srpske agresije se nije vodila za demokraciju i slobodu “svih”, jer, niti je Srbija napala demokraciju, niti sve. Srbija je napala hrvatski narod, hrvatski narod se branio i obranio. Nikakvi “svi” nisu bili napadnuti, nikakvi “svi” nisu bili hrvatski ratnici i nikakvim “svima” nije smetala srpska agresija.
Bila je to agresija na Hrvatsku, hrvatski narod i na hrvatsku zemlju.
Da je to tako, da je fluidno i nejasno tko je koga napao, a tko se i zašto branio, da nije napadnuta Hrvatska nego demokracija, više je nego očito da danas državna politika svojim formalnim i stvarnim djelovanjem svaki dan potvrđuje. Da nije tako, da je u temeljima države i cilj obrane bio i ostao hrvatski narod, danas političku strukturu države ne bi između ostalih, činila SDSS u kojoj nema ni jednoga jedinoga člana, niti pristalice, koji je bio napadnut i koji se branio od srpske agresije. U takvim okolnostima, kad je napadnuta demokracija i sloboda svih, posve jednako opravdanje za svoje ponašanje u tom razdoblju ima i terorist koji je progonio hrvatski narod i hrvatski vojnik koji je to spriječavao.
Jer, i prvi i drugi su imali pravo na svoju viziju i tumačenje demokracije i slobode.
Plenkovićeva teza da se Hrvatska protiv Srbije borila i izborila za demokraciju opravdava i Srbiju agresora, i Hrvatsku koja se branila.
Može li to biti razvojna i konstituirajuća hrvatska državna politika?
To svaki dan vidimo.
Pa i u Benkovcu.
Uz Pupovčeve Srbe, Documenta i Vesna Teršelič, zatim Rade Šerbedžija, njegov sin Danilo, bosansko-hercegovački “umjetnik” Frljić i stotine, tisuće takvih, nisu bili napadnuti, niti su branili Hrvatsku, pa čak ni demokraciju i umjetničku slobodu od srpske agresije.
Očito su bili uvjereni da je agresija akt demokracije i slobode.
Mislite pretjerujem?
Zašto bih i u čemu!?
Zar upravo o njihovoj slobodi ne govori Plenković!?
Da je to tako, dokaz je baš sve što desetljećima rade u Hrvatskoj, ali i diljem Srbije, BiH, te svugdje gdje im ovi “svi” otvaraju vrata.
Ničega nikada u tome što rade nije bilo, a da bi se i u najširem smislu makar i marginalno moglo to povezati sa afirmacijom Domovinskog rata, kako Plenković kaže – temelja ove države.
E sad, kako višedesetljetno djelovanje u zemlji i društvu, uz potpunu potporu države koja ravna tom zemljom i društvom, koja počiva na temelju zvanom Domovinski rat (Da se razumijemo, Domovinski rat nije temelj hrvatske državnosti. Država je obranjena, a ne utemeljena Domovinskim ratom.), djelovanje koje najružnije i najprljavije negira taj temelj, netko normalan može proglašavati smislom i ciljem borbe ondašnjih hrvatskih ratnika, danas prozvanih braniteljima?
Ne može nitko.
Ili laže i vara, ili je lud ako to pokušava.
Ili ludim i tupavim smatra baš sve one kojima se obraća.
Hrvatska je od Srbije, ali i od ondašnjeg političkog svijeta od 1991. do 1995. završno sa siječnjem 1998. godine branila pravo hrvatskog naroda na život na svojoj zemlji, u svojim državnim granicama i pravo slobodnog upravljanja svojom slobodom.
Dakle, cilj borbe je bio ostvariti nacionalno pravo na život na svom teritoriju i na odlučivanje o načinu života, odnosno o uređivanja društvenih odnosa, koji ne mogu biti suprotstavljeni tom nacionalnom pravu, koje po Članku 1. Ustava sačinjava većinska volja državljana, pripadnika nacije, a ne nedefiniranih “svih” ili “svih građana”. Izabrani model kojim se to ostvaruje je legalizacija većinskog odlučivanja a ne prava “svih”. Svi moraju poštovati društvene norme, a ne imati prava raditi što ih volja i to proglašavati umjetnošću i slobodom s ciljem izbjegavanja uspostavljenih normi. Ako su norme prilagođene takvima, normodavac ili država je izravno odgovorna.
Hrvatski narod je državno-politički temelj, mjerljiva i neupitna vrijednost, svrha i cilj.
Demokracija nije.
Demokracija u današnjoj formi i po sadržini je osmišljena kao instrumentarij, kojim bi se dostigao ideal jedinstva vrijednosti, interesa i ciljeva naroda i države, odnosno vlasti.
Demokracija u institucionaliziranom smislu dakle ne može biti cilj, ona je sredstvo ostvarivanja optimalnih interesa naroda.
To ovakvu demokraciju nužno predstavlja zamjenjivom, prolaznom, nevječnom, a narod vječnim, kome je sve u državi prilagođeno.
Ne može nikakva demokracija biti suprotstavljena narodu, niti pokriće za djelovanje protiv narodne baštine, pogotovo protiv nečega što se proglašava temeljem nacionalne države.
Zaključno, Plenković, ili ne zna, ili ne govori istinu o ciljevima obrane i sadržaju Domovinskog rata.
Drugo, ističući demokraciju u prvi plan umjesto hrvatskog naroda, on u svojoj poruci, s tim i u politici koja je zbog njegove funkcije predsjednika Vlade i šefa zakonodavne većine, državna politika, širom ozakonjuje i otvara prostor “svima” za poticano djelovanje bez ikakvih racionalno mjerljivih kriterija, koje se jedino može i smije sa stajališta nacionalne politike mjeriti nacionalnim interesom, što je izravan poziv i onima, koji su protiv hrvatske državnosti, onima s tzv. demokratskim pravom “svih” da ruše hrvatsku državnost.
Zar i to nije sloboda?
To je usporedivo s ponašanjem investitora, gazde, domaćina, koji sklopi ugovor s građevinarom da mu izgradi kuću, a ovaj na gradilište dovede grupu za građenje i grupu za rušenje, jer se jednima sviđa graditi, drugima rušiti. Pa za svaki dan očekuje da mu domaćin plati građevinske radove uvažavajući prije svega sklonost građevinara za građenje i rušenje, ili estetiku rušilaštva i bezvrijednosti, umjesto mjere izgrađene kuće.
Plenković u svojoj poruci upravo to očekuje od domaćina, u ovom slučaju naroda.
Zatim, nakon obrazloženja ciljeva za koje su se branitelji borili, nastoji im navodno priznati zasluge za ostvarenje tih ciljeva, dakle slobode za sve, demokracije, bezuvjetne slobode umjetničkog izričaja i javnoga djelovanja, praktično se postavlja u poziciju arbitra, koji branitelje štiti i od njih samih, jer oni ne razumiju sadržaj i ciljeve svoje borbe, koju on vidi, a oni ne, pa kao djeca mogu zbog neznanja ugroziti svoje stečevine – pobuniti se protiv Frljića i tu skupinu koja ih je došla na državni račun prosvijetliti, otprilike kao roditelj koji prisiljava dijete oprati ruke prije jela, a nakon igre u pijesku.
Plenković u tom kontekstu sa sjednice Vlade poručuje da će te braniteljske stečevine njegova Vlada trajno afirmirati i braniti kao temelj današnje države, a na festivaldžije apelira da vode računa o senzibilitetu branitelja.
Dakle, model i esencija politike države je:
Slobodu djelovanja otvorenih neprijatelja štititi, a neprijateljima upućivati zamolbe da budu pažljivi u ispoljavanju neprijateljstva.
Da pažljivije ruše.
Uz anesteziju.
To je do sada nepoznati prilog teoriji države.
Država ne moli, niti apelira.
Država ureduje, milom i silom.
A nikada ne podupire otvorene štetočine.
Svemu daje začin Nina Obuljen Koržinek porukom da sve strane u ovom i drugim sličnim slučajevima uvažavaju dijalog i da se svi problemi moraju rješavati dijalogom.
Ma zamislite vi to!?
Ministrica, kao i Plenković zanemaruje u ovom i tisućama sličnih slučajeva da u fokusu nije dijalog, niti kultura dijaloga, bit stvari je zašto ona u ime države i s kojim to ciljem potiče, financira i štiti otvorene netalentirane aktivističke milicije i zašto njihove djelovanje godinama financiraju pod nazivljem umjetnosti, kad to veze s umjetnošću nema.
Fokus dakle nije na dijalogu, nego na državnoj politici, pa je tragikomično slušati poruke ključnog aktera, odgovornoga za sve takve incidente, kako se izvlači u poziciju moralnog arbitra i upozorava da sukobi nisu rješenje.
Kao nekada tzv europska “trojka”, koja je pozivala Srbiju i napadnutu Hrvatsku, porukom – pozivam strane na prekid sukoba!
A ovog što napada financiraš, ovoga što se brani kažnjavaš embargom!
U stvarnosti, bit Plenkovićeve poruke je da država kao nacionalni i braniteljski interes svojim institucijama štiti pronositelje “slobode misli i umjetničkog izričaja”, da država postoji da bi “svima” omogućila sve, jer je to demokracija, ili, država postoji da bi Frljić mogao zajebavati branitelje i hrvatski narod, jer je upravo to nacionalni interes.
To će država štititi, jer je to demokracija.
A general Medved, ministar branitelja je zaštitno lice vlasti, koja štiti tako branitelje od njih samih i njihove samodestrukcije.
Ta ista državna vlast će apelirati, drugim riječima – moliti Frljića da ipak pripazi na raspoloženje branitelja, jer ljudi nisu loši, nisu ni krivi što ne kuže za što su se borili i što im je u interesu.
Točno tako Plenković kaže.
Zato država mora financirati Frljića i slične, jer tako ispunjava zavjet hrvatskih ratnika osloboditelja, te edukativnim, pa i s prisilom ako treba, kampanjama poučiti narod da je najbolje da ga nema.
Da postane “svi”.
I sad se centristički desničari, demokršćani, pučani i europejistički novi suverenisti čude, pa i napadaju Ninu Obuljen Koržinek zato što potpisuje ovakvu Plenkovićevu politiku!?
Čovjek je sve rekao i baš sve dvojbe otklonio oko državnih politika s pet, šest rečenica u uvodu sjednice Vlade.
Pred kamerama.
Službenije i jasnije nije mogao.
Samo treba misliti glavom i znati ponešto.”, napisao je
